Ona je bila onkološki pacijent, a iza nje je ostao suprug Muris, kćerka Kanita, sin Ishak, roditelji Izudin i Meliha, brat Asmir, te sestra Elma.

Posljednje mjesece života, Ajla je vodila tihu, ali mučnu borbu – ne samo sa bolešću, nego i sa institucijama. Ona je tražila pravo na bolovanje i ostala uskraćena. Komisija za bolovanje Zeničko-dobojskog kantona odbila je njene zahtjeve, uprkos njenom vidno narušenom zdravstvenom stanju, pa su je tako s bolovanja skinuli u maju. 

Njeni prijatelji, kolege, porodica – svi svjedoče da je bila odlučna, jasna, i prije svega – iskrena. Pisala je, upozoravala, tražila pomoć, ali joj nije odobreno. 

U posljednjim porukama koje je dijelila s prijateljima, govorila je jasno: “Upozoravala sam. Pisala sam. Govorila sam. Sistem ne funkcioniše.” 

Poruke boli i bijesa šire se društvenim mrežama, prozivajući odgovorne: članove komisije, institucije, kantonalnu vlast. Ajlina smrt pokrenula je val ogorčenja u cijeloj zemlji. Jedan od njenih školskih drugova objavio je potresnu poruku: “Ovo je bila naša posljednja komunikacija. Upozorila je. I niko nije slušao. Komisijo, državo – stidite se!”

Nažalost, niko nije reagovao na vrijeme.