U unutrašnjem i vanjskom političkom diskursu vezanom za BiH događa se tiha, ali duboka promjena. Izvjesna retorička evolucija - ili, preciznije, regresija - vodi nas od pojmova „konstitutivnosti“, „ravnopravnosti naroda“ i „legitimno predstavljanje“ prema jeziku koji sve češće priziva vjerski identitet i civilizacijski sukob. Riječi „hrišćani“ i „kršćani“ sve češće se izgovaraju umjesto „Srbi“ i „Hrvati“. Ono što se nekada predstavljalo kao političko-ustavni spor sada se pokušava prepakovati u kulturološku i religijsku borbu.

Sigurno nije slučajan novi ton Željke Cvijanović koja izjavljuje da su oni „hrišćani koji brane hrišćanstvo“ i da je Republika Srpska „brana od Izetbegovićevih ambicija“. Dodik je otišao korak dalje, tvrdeći da su njegova presuda i smjena „obračun muslimana s hrišćanima“. Hrvatska europarlamentarka Željana Zovko nadovezala se na sjednicu u Vijeću sigurnosti UN-a, poručivši da SAD sada žele „Bosnu i Hercegovinu u kojoj su kršćani sačuvani“.

U svom komentaru pridružio im se bivši guverner Ilinoisa i sadašnji Dodikov lobist Rod Blagojevich, slaveći „novi dan na Balkanu“ u kojem „srpski i hrvatski kršćani mogu gajiti nadu u istinsku autonomiju“.

No, otkud odjednom isticanje hrišćanskog/kršćanskog identiteta Srba i Hrvata i njegovo suprotstavljanje onom trećem, muslimanskom u BiH?

Ove izjave nisu izolovani incidenti, nego manifest jednog novog - ili barem svježije upakovanog - političkog koncepta. Oni Bosnu i Hercegovinu pokušavaju uvući u globalni talas desnice koja religiju koristi kao političko oružje. Od Trampovog „Christian nationalisma“, preko Orbanove „iliberalne kršćanske demokratije“, do Melonine priče o „zaštiti hrišćanske Evrope“, širom Zapada raste trend u kojem se vjera pretvara u ideološki bedem protiv „liberalnog dekadentnog svijeta“ i „islamske prijetnje“. Bosna i Hercegovina, u kojoj se želi oslabiti bošnjačka pozicija i dati opravdanje separitističkim politikama i težnjama ka trećem entitetu, sada ponovo postaje zgodna kulisa tog narativa.

Za Dodika i dio hrvatske politike to je korisna maska. Umjesto da budu percipirani kao nacionalisti koji blokiraju reforme i razaraju institucije, predstavljaju se kao „progonjeni kršćani“ koji brane vjeru i tradiciju od muslimanske dominacije. Takva civilizacijska matrica donosi trostruku korist: homogenizuje biračko tijelo kroz osjećaj ugroženosti, globalno opravdava antidržavne i antizapadne poteze kao „odbranu kršćana“ te olakšava povezivanje s međunarodnim desničarskim krugovima, od ruskih „branitelja pravoslavlja“ do američkih evangelikalnih lobija.

No, uspjeh ove retorike zavisi od snage koju kršćanska desnica uspije ostvariti na Zapadu. Ne treba imati nikakve sumnje da nam oni teško mogu biti bilo kakvi saveznici. Posljedice njihovih politika po Bosnu i Hercegovinu bit će dalekosežne. Zemlja će se ponovo ucrtati kao civilizacijska linija fronta, a ne kao društvo građana i institucija. U toj novoj podjeli svijeta, Bošnjaci će biti prikazani ne kao politička zajednica, nego kao „drugi“ - muslimanski faktor u srcu Evrope, problem koji treba „uravnotežiti“. Takva percepcija otvara prostor za tiho legitimisanje trajne podjele zemlje i potiskivanje bošnjačkih interesa pod izgovorom „stabilnosti“ i sprečavanja islamske dominacije.

Nažalost, s kolikom se ostrašćenošću danas mnogi u zapadnim konzervativnim krugovima vode idejom kulturnog sukoba, nije nemoguće da taj narativ dobije međunarodni eho.

Ako ta retorika o sukobu civilizacija zaista zaživi, Bosna i Hercegovina će ponovo postati tuđi poligon – zemlja na kojoj se testiraju ideološke agende moćnijih uz asistenciju i podle namjere domaćih aktera, a ne gradi funkcionalna država. U trenutku kada se Zapad sve oštrije dijeli između onih koji sebe vide kao „branitelje civilizacije“ i onih koji još vjeruju univerzalne vrijednosti, realna je prijetnja da Bosna i Hercegovina bude uvučena u taj kulturni rat - i, kao i uvijek, plati tuđu cijenu.