Mirela Salkić, zlatni student, profesorica, dijete demobilisanog umrlog borca, podijelila je svoju tešku, bolnu, i duboko iskrenu ispovijest koju bi svaki donosilac odluka u ovoj državi trebao pročitati.

Tako počinje njena priča. Priča o odlasku, razočarenju i borbi protiv sistema koji, kako kaže, nikad nije prepoznao ni cijenio ni nju, ni žrtvu njenog oca Kasima Salkića – borca koji je dao svoje zdravlje, snagu i život za Bosnu i Hercegovinu.

U kofer pakuje diplome, certifikate, indeks pun desetki, plaketu zlatnog studenta – sve ono što bi u normalnoj zemlji bila karta za siguran posao i dostojanstven život. Ali na vrhu kofera stoji najtužniji dokument:

Uvjerenje da je dijete demobilisanog umrlog borca.

Dokument koji bi trebao biti prednost – a u njenoj zemlji, kako kaže, vrijedi manje od prazne fascikle.

“Moj babo je branio ovu zemlju. Moj babo je umro mlad, izmučen. A danas – ni mrtvog ga ne poštuju.”

Mirela u svojoj ispovijesti govori o konkursima koji su unaprijed namješteni, o odbijenicama bez obrazloženja, o direktorima koji se hvale “kompetencijama”, iako uspijevaju samo zahvaljujući partijskoj knjižici ili rodbinskim vezama.

Kaže da je prošla više od 100 konkursa, dala stotine maraka na takse, uvjerenja i kopije, a posao su dobijali “nečije snahe”, “djeca moćnih”, “sretnice” koje se nikad nisu pojavile ni u jednoj javnoj evidenciji.

“Gnušam se da danas, u mojoj Bosni, vrijedi sve osim znanja i obraza.”

Posebno proziva:

Općinskog načelnika Velike Kladuše i njegov savjetnički krug, zbog konstantnog odbijanja i, kako navodi, pretvaranja javne funkcije u privatnu babovinu.

Ministra obrazovanja, koji je, tvrdi, žalbe odbijao “brže nego što tinta presuši”.

Jasmina Hušića, koji je, prema njenim riječima, obećavao sve dok nije sjeo u fotelju.

Njen glas nije glas ogorčene žene – nego glas prevarene generacije.

“Vi ste mene umorili. Nepravda me umorila. Vaši konkursi koji nisu pošteni umorili su me.”

Obraća se i premijeru Federacije BiH, riječima punim dostojanstva:

“Ne molim vas za sebe. Molim vas za one koji dolaze poslije mene. Da ne pakuju kofer pred Dan državnosti.”

Ispovijest završava rečenicom kakvu Bosna i Hercegovina ne bi smjela više nikada čuti:

“Moj babo vam je dao državu. A vi meni niste dali ni priliku.”

Mirela Salkić odlazi.

Ne zato što želi.

Nego zato što, kako kaže, ova zemlja za nju nije imala mjesta.

Ostaje pitanje:

Koliko još zlatnih studenata, djece boraca, mladih vrijednih ljudi će spakovati svoje živote u kofer – dok Bosna slavi rođendan bez svoje djece?