Levy, dobitnik najvećih novinarskih priznanja u svojoj zemlji, sedmično komentariše dešavanja na Bliskom istoku, a sada je, u svojoj novoj kolumni, žestoko prokomentarisao posljednje poteze izraelskog režima.

"Izraelci vole ratove, posebno kada počinju. Još nije bilo rata a da (cio) Izrael u početku nije navijao za njega. Još nije bilo rata, osim onog iz 1973, da se (cio) Izrael u početku nije oduševljavao nevjerovatnim vojnim i obaveštajnim sposobnostima naše vojske. I još nije bilo rata koji se nije završio u suzama. Menahem Begin je euforično ušao u Libanski rat, a iz njega izašao sa kliničkom depresijom. I on je samo jedan primjer. Velika je šansa da se to dogodi i sa ratom protiv Irana. Početna euforija je tu, spremna je himna „Pobjeda nad Iranom“, ali na kraju nam se piše crno", napisao je Levy u svojoj kolumni za "Haaretz".

"Krila pilota našeg ratnog vazduhoplovstva, umrljana krvlju hiljada djece i desetine hiljada nevinih ljudi, postala su čista nakon nekoliko letova ka Iranu. Kakvi heroji, takav opšti hvalospjev ratnoj avijaciji nismo čuli još od čuda Šestodnevnog rata. Kako su samo usmjerili raketu kroz terasu, a zatim tako da izađe kroz prozor. Čak je i Benjamin Netanjahu preko noći povratio legitimitet i ponovo je naš Vinston Čerčil, barem za mnoge od nas. Televizije i društvene mreže su eksplodirale od samohvalisanja. „Kada želimo, mi znamo kako da pogodimo metu“, pohvalila se Liat Ron na portalu „Walla“. „Trinaesti juni, još jedna istorijska prilika. Ne smijemo je propustiti. Svaka čast izraelskoj vojsci i neka živi država Izrael“, napisao je Amit Segal, čovjek koji se smatra najutjecajnijim novinarem u zemlji", dalje navodi ovaj kolumnist.

"Osjećaj zadovoljstva je splasnuo već u subotu uvečer, poslije tri sirene koje su milione Izraelaca natjerale u skloništa, nakon čega su uslijedili razaranje i smrt. To nije moglo da nadomjesti devet ubijenih iranskih nuklearnih fizičara, a utjeha nije bio ni ubijeni komandant Revolucionarne garde (za koga se već našla zamjena). Izrael je požurio u rat koji se mogao izbjeći da Netanjahu nije 2018. naterao Donalda Trumpa da se povuče iz nuklearnog sporazuma Baraka Obame, sporazuma koji bi Tramp danas rado potpisao. Izrael uvijek ima suženje svijesti poslije prvih uspjeha i nikada ne razmišlja o danu poslije. Poslije nekoliko mjeseci noćnih silazaka u skloništa, sa razorenom privredom i još više moralom, počećemo da se pitamo da li je cijena previsoka i da li zaista nismo imali drugog izbora. Ali ovakva pitanja sada nisu čak ni legitimna", ističe Levy.

"Koliko strpljenja ima Iran, a koliko Izrael? Dokle Tel Aviv može da izdrži pod sjenkom prijetnji raketnih napada, a da se ne pretvori u Kijev? Koliko može Teheran? To je trebalo da se upitamo prije nego što smo krenuli na Natanz, a ne kada su se piloti vratili ovjenčani slavom. Ne radi se o kvarenju radosti, već o trezvenom sagledavanju stvarnosti, posebno prošlosti, iz koje Izrael odbija da izvuče bilo kakve pouke. Da li je ijedan rat osnažio ovu zemlju? Da li smo vodili neki rat bez alternative drugačijeg rješenja? Kampanja protiv Irana bi mogla da se pretvori u rat kakav do sada nismo vidjeli. Jedina i slaba šansa za skori izlazak iz njega zavisi u velikoj meri od hirovitog predsjednika u Vašingtonu. Ovo je najopasniji rat u istoriji Izraela. To je možda rat zbog koga ćemo zažaliti kao nikada prije", napisao je u svojoj kolumni za izraelski "Haaretz" autor i novinar, Gideon Levy.

(Sead M.)