Njegov kraj je počeo puno prije, u oktobru 2000., nakon nemira u Beogradu, ali dogovori o izručenju odvijali su se od marta 2001. godine.

U svojim memoarima Karla Del Ponte piše o svom susretu sa Vladimirom Popovićem Bebom, bliskim prijateljem i saradnikom srbijanskog premijera Zorana Đinđića:

„Đinđić me 29. marta 2001. nazvao i rekao mi da mi šalje svog glavnog savjetnika koji mi donosi važnu poruku. Popović je stigao u hotel 'Alexanderf Palace' u Skoplju u ranim večernjim satima. Poruka je bila kratka i nadasve osjetljiva: Istraga o Miloševiću zbog korupcije i zloupotrebe moći otpočela je prije nekoliko sedmica, a istražni sudac već je zaključio da postoji dovoljno dokaza protiv njega i naredio da bude saslušan. „Milošević se nije odazvao pozivu“, rekao je Popović. „Bit će uhapšen. Sutra započinjemo operaciju hapšenja“, poručio je Del Ponteovoj.

Sekretar Tribunala Hans Holthuis odnio je optužnicu Tribunala u Beograd.

Proces Miloševićevog hapšenja i izručenja opisala je Florans Artman (Florence Hartmann) svojoj knjizi „Mir i kazna“: „ Svi ministri u Vladi Đinđića glasali su za neodgodivo Miloševićevo izručenje. Đinđić obavještava Del Ponte: „Milošević kreće, hitno nam pošaljite nekoga da ga prati do Haga.“

U Beogradu se nalazi oficir Tribunala Kevin Kertis (Kevin Curtis) koji od marta 2001. istražuje hladnjaču koja je izronila iz Dunava sa 86 albanskih žrtava. Kertisa opisuje Julian Borger u djelu „Krvnikov trag“ kao riđokosog, brkatog britanskog detektiva iz Šekspirovog rodnog mjesta Stratford na rijeci Avon.

Kertis je o izručenju Miloševića zapisao: „U četvrtak 28. juna 2001. u 18 i 30 bio sam u zgradi Instituta bezbjednosti u Beogradu, iza koje su čekala tri helikoptera. Slobodan Milošević stigao je iz zatvora u furgonu. Nije se činilo da zna da kreće za Hag, jer je, čim je izašao iz furgona, počeo dizati ruke prema nebu i pitati upravitelja zatvora, koji ga je pratio, šta se događa. Upravitelj mu je odgovorio da odlazi u Hag. Milošević mu je
odbrusio da ne priznaje Hag, da ga ne poštuje i da neće krenuti.“

Milošević je odbio uzeti papire. Popeli su se u helikopter i let je krenuo.

Kertis se sjeća da je tokom leta Milošević potpuno promijenio raspoloženje i počeo razgovarati sa njim na engleskom.

Sletjeli su u Tuzlu. Milošević je bio bijesan što su sletjeli u BiH. Tužiteljica Del Ponte bilježi da je Milošević nakon slijetanja helikoptera u Tuzlu zatražio od Kartisa da stavi rubac na zemlju, kako ne bi morao simbolično stupiti nogom na bosansko tlo.

Tu ih je dočekala skupina američkih vojnika iz kontingenta NATO-a. U jednom trenutku Milošević je pokušao razgovarati sa vojnicima, ali su to oni odbili.  Cjela operacija je uredno i detaljno snimana.

Nakon 22 sata tog dana, upozoren da šuti, ukrcan je u ogromni vojni transportni avion C-130, u vlasništvu Britanske armije i odveden u Eindhoven, na manji aerodrom u blizini Roterdama.

Miloševićevo prvo pojavljivanje pred Međunarodnim sudom u Hagu trajalo je samo 12 minuta. Del Ponte piše: „Sjećam se da mi u tom trenutku nikako nije polazilo za rukom povezati „balkanskog krvnika“ Miloševića sa slikom koju su o njemu stvorili mediji: Trbušast i nadut čovjek, koji je nespretnim i teškim koracima koracima ušao u sudnicu.“

Sudac je bio časni Ričard Mej (Richard May), kojeg će Milošević svojim postupcima dovoditi do bijesa, koji se nešto kasnije razbolio od tumora na mozgu i ubrzo umro. Na pitanje da se izjasni o krivnji Milošević je izdeklamovao uobičajene fraze nepriznavanja suda: smatra ga nezakonitim i optužnicu lažnom. U jednoj rečenici na srpskom jeziku je sirovo i više u očajanju dobacio: „Nabijem vas i ovaj sud na k.....“

„Misija je završena“, javili su kratko Del Ponteovoj u pola dva ujutro. Prva čestitka tužiteljici stigla je od državne sekretarke SAD-a Medlin Olbrajt (Madeleine Albright), druga iz kabineta Gerharda Šredera (Schrodera), treća od tadašnjeg komandanta NATO snaga generala Veslija Klarka (Wesly Clark)... Moskva je tražila od svog ambasasdora pri UN-u da predsjednik Vijeća sigurnosti ne izrazi zadovoljstvo ovim događajem. Fidel Kastro je rekao da žali zbog ove „političke pogreške“. Gadafjev Tripoli je osudio „dvostruka mjerila“ međunarodne zajednice. Florans Artman je zapisala: „Bila je to pobjeda nad nekažnjivošću moćnih“.

Prvi put je priveden pravdi jedan vođa užasavajućeg i brutalnog režima, čije žrtve četvrt vijeka kasnije još uvijek iskopavaju i sahranjuju u Bosni i Hercegovini, ključnoj žrtvi njegovog zločinačkog velikodržavnog projekta.

(Patria / Haris Ahbabović)