Operacija nazvana akcija "Simcartel" dovela je do gašenja pet servera i oduzimanja 1.200 SIM box uređaja (SIM box) te oko 40.000 aktivnih SIM kartica.

Istražitelji iz Austrije, Estonije i Latvije, u saradnji sa stručnjacima Europolom (Europol) i Eurojustom (Eurojust), uspjeli su kriminalnoj mreži pripisati više od 1.700 pojedinačnih slučajeva cyber-prevare u Austriji i 1.500 u Latviji, pri čemu je ukupna šteta procijenjena na nekoliko miliona eura.

Sam finansijski gubitak u Austriji iznosi približno 4,5 miliona eura, dok je u Latviji oko 420.000 eura.

Istraga je pokazala da je mrežna organizacija bila tehnički veoma sofisticirana: njena infrastruktura omogućavala je počiniocima širom svijeta da kroz SIM box uslugu izvedu širok spektar telekomunikacijskih cyber-kriminalnih radnji i drugih kaznenih djela.

On-line servis koji su osumnjičeni ponudili nudio je telefonske brojeve registrovane na osobe iz oko 80 zemalja, a ti brojevi su se koristili za kriminalne aktivnosti. Putem te usluge počinioci su otvarali lažne naloge na društvenim mrežama i komunikacijskim platformama, što im je omogućavalo da prikriju svoj pravi identitet i lokaciju.

Pravi obim mreže još se utvrđuje, ali prema dosadašnjim nalazima, više od 49 miliona on-line računa bilo je kreirano zahvaljujući ilegalnim uslugama koje su nudili osumnjičeni. Šteta koju su prouzrokovali korisnici tih brojnih lažnih naloga žrtvama iznosi nekoliko miliona eura.

Ta mreža svojim klijentima je omogućavala i izvršenje ozbiljnih zločina koji ne bi bili izvedivi bez mogućnosti maskiranja identiteta počinioca.

Poseban modus operandi odnosio se na prevare na tržištima polovnih stvari: počinioci su masovno koristili SIM kartice kako bi formirali veliki broj lažnih profila.

U tipičnoj prevari, žrtvi se putem WhatsAppa (WhatsApp) javljalo lice koje se predstavljalo kao kćerka ili sin i tvrdilo da ima novi broj. Pozivajući se na navodnu hitnu situaciju — spontanu nezgodu ili hitan medicinski slučaj — izazivala se panika i tražile su se hitne uplate, često u četveroznamenkastim iznosima.

Druga uobičajena taktika bila je kontakta telefonom i nagovaranje žrtve da uplati veće sume ili da „investira“. Često su počinioci koristili i softver za daljinski pristup kako bi preuzeli kontrolu nad uređajem žrtve i time olakšali krađu ili nastavili prevaru.

Istraga se nastavlja, a nadležni organi i dalje otkrivaju opseg mreže i povezane štete.