Kako da naučite dijete da bude otpornije i da bolje upravlja stresom
Bolest, razvod roditelja, odsustvo roditelja, smrt bliskog člana porodice, svakodnevni stres… Današnje porodice, posebno djeca, izložene su ogromnom stresu koji prijeti da naruši i fizičko i psihičko zdravlje. Izvjesne stvari ne možemo da kontrolišemo. Uprkos našim najboljim naporima, ne možemo spriječiti nevolje i svakodnevni stres; ali možemo naučiti da budemo otporniji tako što c´emo promijeniti način na koji razmišljamo o izazovima i teškoćama. Želimo da se naša djeca mogu oduprijeti stresu, nositi se sa promjenama, suočavati sa teškim životnim iskustvima i imati pozitivne ishode.
Šta je otpornost ili rezilijentnost?
Otpornost je dinamičan psihološki proces prilagođavanja novonastalim uslovima koji se sastoji u sticanju sve veće i šire kompetencije za reagovanje na stres. U značajnoj je vezi sa opštim razvojnim procesima, odnosima sa značajnim drugim i specifičnim životnim okolnostima osobe.
Svi se susreću sa izazovima, međutim neka djeca i mladi su elastičniji od ostalih. Oni sa većom otpornošću ostvaruju veća postignuća u školskim aktivnostima i istraživanja pokazuju, imaju nižu stopu psiholoških zdravstvenih problema (Benard 2004). Otpornost je važna za mentalno zdravlje djece. Djeca i mladi sa većim stepenom otpornosti bolje upravljaju stresom.
Ne postoji jednostavan odgovor koji bi garantovao otpornost u svakoj situaciji. Ali možemo da pomognemo svojoj djeci da razviju sposobnost preispitivanja teškoća i izazova ne bi li postala otpornija, sposobnija i zadovoljnija.
Kako pomoći djeci da razviju snagu, steknu vještine da se uspješno nose sa teškoćama i budu spremna za buduće izazove?
Podsjetite djecu da je u redu da traže podršku. Pričajte s njima ko im može pružiti potrebna podršku. Razgovarajte s njima o tome kada će im možda trebati podrška, kao na primjer kada se desi nešto loše, kada prolaze kroz težak period ili kada im je potreban razgovor o tome kako se osjećaju. Kad je dijete u nevolji, validirajte, priznajte to iskustvo i osjećanja u tom trenutku. Na primjer, recite djetetu: “Primjećujem da si tužan” i “U redu je plakati”.
Koristite otvorena pitanja tokom razgovora sa djecom – “Šta je najbolje što se danas dogodilo?”, “Šta je danas bilo najteže?”… Ovo pomaže da djeca artikulišu svoja osjećanja i otvara mogućnosti za pomoć pri razvijanju vještina suočavanja i rješavanja problema.
Djetetovo vjerovanje u sopstvene sposobnosti potiče iz kompetencije. Fokusirajte se na ono najbolje kod svakog djeteta, tako da i ono to vidi. Jasno izražavajte najbolje kvalitete, poput istrajnosti, upornosti i ljubaznosti, pomozite djetetu da prepozna sebe kao brižnu osobu.
Hvalite dijete za konkretna dostignuća – ne širiti pohvale kojima može nedostajati autentičnost.
Ne insistirati da dijete preuzme više nego što to realno može da podnese.
Objasnite djeci da suočavanje sa izazovima u životu može biti korisno – pomaže nam da rastemo kao osoba i daje nam znanja i vještine zbog kojih smo bolje pripremljeni za susret sa nekom novom poteškoćom.
Naučite šta znači rezilijentnost jer je važno i da mi kao roditelji budemo upoznati sa značenjem ovog pojma. Da znamo da se otpornost može graditi i može mijenjati kroz vrijeme.
Važno je da imate i dobar odnos sa drugim članovima porodice i prijateljima, da im posvećujete pažnju i budete njihova podrška, jer to takođe utiče na dijete.
Otvoreno rješavajte probleme u porodici i izražavajte emocije i tokom teških perioda.
I na kraju, djeca moraju znati da u njihovom životu postoji odrasla osoba koja vjeruje u njih i voli ih bezuslovno.
(Alen Avdić)