Postoji nekoliko ključnih razloga zbog kojih Republika Srpska nije, ali niti može krenuti putem Kosova.

Do sada su Kosovo i Republiku Srpsku javno poredili uglavnom politički predstavnici iz reda srpskog naroda, u prvom redu Milorad Dodik i Željka Cvijanović, dok srbijanski predstavnici osim Aleksandra Vulina i Ivice Dačića, te nedavno i Aleksandar Vučić, kao da su izbjegavali dovoditi ova dva pojma ili kategorije u istu ravan. 

Brojni stručnjaci za međunarodno pravo su već u nekoliko navrata isticali suštinu i osnovu pojma samoodređenja i prava na samoopredjeljenje što čini suštinsku razliku između Kosova i Republike Srpske.

Samoodređenje nekog naroda primarno ukida kolonijalističku vladavinu koju neko ima nad tim narodom, ali to ne podrazumijeva niti automatski znači secesiju nekog naroda iz postojeće države, objasnio je ranije hrvatski akademik i profesor međunarodnog prava Vladimir Ibler.

U slučaju RS određeni narod, u ovom slučaju bosanski Srbi, učestvuju u predstavničkim tijelima, vlasti, ima određeni stepen autonomije i ima zagarantovana sva prava. Čak i ne dopuštaju sva prava, poput jezika Bošnjacima na području entiteta.

Kosovo je bilo autonomna pokrajina u bivšoj Jugoslaviji, gdje su imali predstavnike u institucijama vlasti, potom je Srbija godinama na Kosovu kršila prava Albanaca, a Miloševićev režim je činio zločine nad Albancima.

Prema međunarodnom pravu ugnjetavani narod ima pravo na samoopredjeljenje.

S druge strane, Republika Srpska nije postojala u Jugoslaviji, niti u BiH sve do 1995. godine, kada je Dejtonskim sporazumom priznata. U konačnici RS je entitet tri konstitutivna naroda, što je definisano Ustavom Republike Srpske.

Karakteristike Kosova i bh. entiteta RS

Ekonomija  bh. entiteta Republika Srpske i Republike Kosovo su dvije različite ekonomije koje funkcionišu u različitim političkim, pravnim i društvenim okvirima. Evo nekih ključnih razlika između ove dvije ekonomije. 

Pravni status: Republika Srpska je entitet u Bosni i Hercegovini, dok je Kosovo de facto nezavisna država koja je proglasila nezavisnost od Srbije 2008. godine. Ove razlike u pravnom statusu imaju uticaj na ekonomske odnose, trgovinu i međunarodno priznavanje.

U Republici Srpskoj se koristi bosanskohercegovačka konvertibilna marka (BAM), dok se na Kosovu koristi euro (EUR).

Republika Srpska kao dio BiH ima raznoliku privredu sa naglaskom na industriju, poljoprivredu, energetiku i usluge. S druge strane, ekonomija Kosova je više zasnovana na uslugama, uključujući trgovinu, turizam, građevinarstvo i telekomunikacije.

Republika Srpska ima snažne ekonomske veze sa Srbijom i drugim zemljama regiona, kao i sa Evropskom unijom. Kosovo, s druge strane, suočava se sa izazovima u vezi sa svojim statusom i međunarodnim priznavanjem, što može ograničiti njen pristup globalnim tržištima.

Republika Srpska kao entitet u okviru BiH se suočava s izazovima u privlačenju stranih investicija, ali postoje određene investicione mogućnosti u sektorima kao što su energetika, infrastruktura i industrija. Kosovo je također privukao određene strane investicije, posebno u sektorima usluga i građevinarstva, ali još uvijek se suočava sa izazovima u privlačenju većih investicija i stvaranju povoljnog poslovnog okruženja.

Međunarodno priznanje: Republika Srpska je priznata kao entitet unutar Bosne i Hercegovine i ima pristup međunarodnim organizacijama kao što su UN, IMF i Svjetska banka. Kosovo ima ograničeno međunarodno priznanje i nije članica UN-a, ali je priznata od strane brojnih zemalja i ima određene diplomatske odnose i članstvo u određenim međunarodnim organizacijama.

Reakcije: Kosovo i Republika Srpska nisu za poređenje

Profesor Londonske škole ekonomije i političkih nauka i stručnjak za Zapadni Balkan, James Ker-Lindsay smatra da se ne može praviti paralela između Kosova i Republike Srpske, kao i da smatra da odmaže da ako se ta dva pitanja povezuju.

"Mi znamo da moramo da nađemo rešenje za pitanje Kosova, to je u interesu Srbije pre svega zbog drugih važnih stvari, poput zaštite manastira koji se moraju obezbediti, ali opet Bosna je poseban problem", rekao je James Ker-Lindsay ranije za Tanjug.

"Ono što ja vidim kao problematično jeste da neki ljudi i u Bosni i na Kosovu neverovatno nisu od pomoći. Kosovo nije kao Republika Srpska, ali kada pravite vezu između ta dva pitanja ona postaje problematična. Nema razloga da se pravi ta veza jer ako je i napravite ona postaje teža. Kažu ako date teritoriju postaće kao Srpska, ali nema razloga zašto bi se to povezivalo", smatra on.

Na pitanje kako vidi budućnost RS i pritiske na nju i uslovljenost Srbije položajem ovog entiteta u BIH, James Ker-Lindsay kaže da je to pitanje veoma kompleksno kao i cijela situacija u BIH, uz opasku: "Iskreno, bosanski".

“U javnoj retorici pojedinih srpskih zvaničnika, često se mogu čuti usporedbe entiteta u Bosni i Hercegovini pod nazivom Republika Srpska s Kosovom kao državom, u smislu: kad Kosovo može biti nezavisno, zašto to ne može biti i RS. Pri tome oni misle da se Kosovo otcijepilo od Srbije, pa zašto to ne može RS od BiH. S jednom razlikom: s ciljem da se RS pripoji Srbiji, a ne da bude država kao Kosovo", napisao je Azem Vllasi, ugledni bivši kosovski političar i advokat u jednoj od kolumni za crnogorski portal gradski.me.

U tekstu je podsjetio na tok historijski važnih događaja i izdvojio važne prekretnice u historiji Kosova ali i Bosne i Hercegovine i bh. entiteta Republika Srpska. Ističe zlonamjerna poređenja ovih dviju potpuno različitih pojmova.

“Onima koji čine takva poređenja jasno je da je bilo kakav povratak Kosova u okvire Srbije, i to kao „srpsko Kosovo”, nemoguća misija. Dok traju razgovori o normalizaciji odnosa između Kosova i Srbije kao dviju država, Aleksandar Vučić, iz njemu poznatih razloga, uporno ponavlja da Srbija nikada neće priznati Kosovo kao nezavisnu državu, da je to lažna država i slično.

Na stranu ta retorika, dobro je podsjetiti šta je zapravo Kosovo, a šta je RS i zašto između njih nema nikakve sličnosti. Poređenja, stvaranje zabune i manipulacije svjesno se podmeću i u službi su aktuelnih potreba.

Kosovo i Bosna i Hercegovina jedino zajedničko, u svojoj historiji, imaju to što su nekoliko vjekova bile pod vlašću Turske (Otomanske) imperije. Dakle, ta vlast bila je jedna, zajednička, ali tuđa.

U Kraljevini Jugoslaviji, Bosna je, po unutrašnjem biću, bila isto što i prije toga, a i sada: mjesto zajedničkog života i suživota tri religije, tri naroda, tri kulture. Prostor približno isti kao sada, mada državnih ili administrativnih granica nije bilo. S tim što Bošnjaci, za razliku od Srba i Hrvata, nisu bili priznati kao narod, a njihova vjera jeste. Albanci kao narod s nacionalnim pravima nisu bili priznati na Kosovu, a vjera muslimanska jeste. U toj i takvoj Jugoslaviji i u Bosni i na Kosovu, Srbi su bili privilegiran narod.

U novoj Socijalističkoj Jugoslaviji Bosna i Hercegovina je bila republika, dakle jedna od šest federalnih jedinica. Kosovo, iako ustavnopravno dio Republike Srbije, imalo je status zasebne političko-teritorijalne zajednice, autonomne pokrajine. Kosovo je imalo svoj poseban identitet: historijski, multietnički, multireligijski, multikulturni. Nasuprot tome, srpska politika, istoriografija i propaganda stalno je nastojala Kosovo prikazati samo srpskim, a Albance kao nekim uljezima, pridošlim odnekuda, koji ugrožavaju Srbe i „srpsku kolevku”. Od Kosovske bitke 1389. godine i srednjovjekovnih manastira stvarao se mit o „srpskom Kosovu”.

Socijalistička Jugoslavija je krajem šezdesetih godina provodila značajne ustavne reforme, uglavnom s ciljem decentralizacije i prepuštanja federalnim jedinicama više ovlašćenja na svojim teritorijama. Proces ustavnih reformi okončan je usvajanjem Ustava od 1974. godine i to uz saglasnost svih republika i dviju pokrajina. To je posljednji legalni i legitimni Ustav zajedničke federativne države Jugoslavije. U prvom članu toga ustava, u definiciji šta je Jugoslavija i ko je čini, nabraja se šest republika i dvije pokrajine za koje se, doduše, kaže da su istovremeno i sastavni dio Srbije, ali i one neposredno kao federalne jedinice čine Jugoslaviju. Dakle, i one su konstitutivni elemenat federacije.

Da su bile samo u  sastavu Srbije, u prvom članu Ustava SFRJ bile bi nabrojane samo republike. Dakle, federacija se sastojala od osam federalnih jedinica − šest republika i dvije pokrajine. U poglavljima gdje se definišu nadležnosti SFRJ, te sastav saveznih organa i institucija (Skupština, Savezno izvršno vijeće, rukovodstva političkih organizacija…), te način i procedure donošenja odluka na tom nivou, navode se republike i pokrajine. Na primjer, Predsjedništvo SFRJ ima osam članova i to iz svake republike i pokrajine po jedan! Saveznu skupštinu činili su delegati republika i pokrajina, s tim što su pokrajine imale nešto manji broj. U Vijeću republika i pokrajina, republike po deset, a pokrajine po osam, te u Saveznom vijeću republike po dvadeset, a pokrajine po petnaest članova. Dakle, pokrajine su postale konstitutivni element federacije.

Bosna i Hercegovina je svojim Ustavom bila definisana kao republika tri ravnopravna naroda i njenih građana. Faktički, i u BiH su Srbi bili nešto ravnopravniji od drugih. Umjesto da drugi budu nezadovoljni zbog toga, otpor prema takvom uređenju je rastao među Srbima.

A onda, đavo došao po svoje. Od 1987. godine, Srbija počinje ignorisati važeće ustavne odnose i funkcionisati po preporukama iz Memoranduma SANU, iz 1986. godine, koji je bio platforma za preuređenje Jugoslavije, s krajnjim ciljem da se uspostavi „Velika Srbija”.

U srpskom etničkom korpusu i izvan Srbije našlo se dosta pristalica za tu „Srboslaviju”. Na valu velikosrpskog nacionalizma, najprije je pogažena ustavna autonomija Vojvodine, preko mitinga, a Kosova silom i represijom, 1989. godine. Ohrabren time, S. Milošević na Gazimestanu, juna 1989. godine, svečano izjavljuje da time nije sve završeno, već se Srbija nalazi usred bitaka da ostvari ono sto je naumila, naglašavajući da nisu isključene ni one oružane.

Bježeći od te opasnosti i prijetnje, Slovenija i Hrvatska su 1991. godine proglasile nezavisnost, a BiH će to učiniti marta 1992. godine, putem referenduma. Nezavisna BiH je po unutrašnjem uređenju ostala država tri ravnopravna naroda i njenih građana. Ohrabreni i direktno podržani iz Beograda, protivnici jedinstvene BiH protivustavno su proglasili „Republiku Srpsku”. Krenuli su da je ostvare silom. Na putu ka tom cilju, uz direktnu podršku iz Beograda, počinili su zločine širokih razmjera protiv nesrpskog stanovništva. Znatno kasnije, glavni tvorci i čelnici tako stvorene RS suočili su se s pravdom u Hagu. Sada izdržavaju doživotne kazne zatvora.

Ta srpska agresija i užasni rat za „Republiku Srpsku” okončan je posredstvom SAD. Uspostavljen je mir, a u Daytonu (SAD) BiH je preuređena u odnosu na onu prije toga. Unatoč postojanja dva entiteta, RS i Federacija, Bosna je opstala i ostala jedinstvena država, međunarodno priznata, članica UN, u granicama koje je imala kao federalna jedinica SFRJ. To nije odgovaralo kreatorima RS. Zato su novi pojedinci na vlasti krenuli njihovim putem ostvariti ono što zločinima nisu uspjeli − da taj bosanskohercegovački entitet otcijepe od BiH.

Sada se čelnik ne zove Radovan Karadžić, već Milorad Dodik. Malo, malo, pa za svoj naum uspoređuju RS s Kosovom. Istovremeno, podržavaju Vučića u tome da Kosovo ne može biti država. Kosovo im je adut samo za otcjepljenje od BiH. I to, ako može mirnim putem, jer ratom i zločinima, pa ni genocidom, nije im uspjelo.

Put Kosova do nezavisnosti sasvim je drugačija priča. Kosovo nije stiglo do nezavisnosti preko zločina, već putem spasavanja od zločina koje je činila vlast države Srbije nad većinskim Albancima, nakon što je silom pogazila ustavnu autonomiju.

Kosovo nije napalo Srbiju niti su naoružani Albanci tokom otpora išli u Srbiju da tamo čine zločine protiv Srba. Opšte je poznato da je Srbija nasilno, nakon silom pogažene  ustavne autonomije Kosova, Albancima nametnula diskriminaciju svake vrste, što je za njih zapravo bio režim okupacije. Zato je njihov otpor i nepristajanje na to bilo potpuno legitimno. Da bi slomila svaki otpor, Srbija je koristila i oružanu silu, te nad njima počinila velike zločine. Zbog toga su predvodnici takve politike, na čelu s Miloševićem, završili pred Haškim tribunalom za ratne zločine.

Međunarodna zajednica, prije svega SAD, priskočili su u pomoć BiH da bi zaustavili zločine srpskih snaga, a i Srbija je bila pod sankcijama zbog umiješanosti i podrške počiniocima zločina. Isto tako, priskočilo se u pomoć i Kosovu 1999. godine da bi se zaustavili zločini nad Albancima. Zbog toga je i SB UN Rezolucijom 1244 od juna 1999. godine suspendovao i protjerao svaki segment vlasti Srbije sa Kosova, uspostavio Privremenu administraciju UN i kontingent NATO snaga, do rješenja konačnog statusa Kosova. Uz međunarodnu pomoć i podršku, riješen je i konačni status Kosova koje je od februara 2008. godine nezavisna država.               

Dakle, iz navedenih činjenica jasno se vidi da nema nikakve sličnosti između RS i Kosova. To znaju i oni koji stalno insistiraju na upoređivanju. U pitanju je nešto drugo. Oni znaju da je Kosovo definitivno nezavisno od Srbije, ali pretenzije da Srbija bude nešto veća nego što je nisu ugašene. Nade se još uvijek polažu na pola BiH, što je entitet RS.                   

BiH je zbog namjernih opstrukcija RS postala nefunkcionalna država i ta agonija predugo traje. Stiče se dojam da su se od nje umorile i one zapadne zemlje koje su je stvorile tako invalidnom. Milorad Dodik, kao misionar i borac za nestanak BiH i otcjepljenje RS, potpuno je zaigrao na tu kartu. “, naveo je između ostalog Vllasi.     

Beogradski književnik i profesor Filip David smatra da je svako poređenje RS i Kosova  zlonamjerno i izmišljeno. Ako ipak ima nešto zajedničko, to je da političari opasnih namjera manipulišući navodnom sličnošću i poređenjima, utiru put novim sukobima i obračunima na ionako vrućem tlu Balkana, upozorava ovaj intelektualac u razgovoru za Vijesti.ba.

Odgovorio je na pitanje između ostalog je li moguće napraviti paralelu između Kosova i Republike Srpske.

“Ne, ne vidim nikakvu paralelu. To su sasvim različiti odnosi, različite istorije. Svako poređenje je zlonamjerno i izmišljeno. Ako ipak ima nešto zajedničko, to je da političari opasnih namjera manipulišući navodnom sličnošću i poređenjima, utiru put novim sukobima i obračunima na ionako vrućem tlu Balkana.”, kazao je Filip David za portal Vijesti.

Brisanje granica na Balkanu nije moguće bez sukoba, namjerno je poređenje Kosova sa RS

Brisanje  granica na Balkanu radi stvaranja „velikih“ država nije moguće bez sukoba, upozoravali su analitičari još 2019. godine komentirajući tada nove nesuglasice između Beograda i Prištine i poređenje Kosova s bh. entitetom Republika Srpska.

Očekivano, još 2019. Godine uslijedile su reakcije iz Sarajeva. Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić poručio je da „granice BiH nikako ne mogu biti dovedene u pitanje, neovisno o tome šta se dešava na granici između Albanije i Kosova“. Tadašnji drugi član državnog predsjedništva Šefik Džaferović naglasio je da bilo kakav pokušaj narušavanja teritorijalnog integriteta ili prekrajanja granica neće dovesti u pitanje BiH, „ali bi mogao ugroziti mir i stabilnost cijele regije te označiti kraj Dejtonskog sporazuma, a time i entitetske unutrašnje strukture BiH”.

Komentirajući za Deutsche Welle nove priče o brisanju i prekrajanju granica na Balkanu, kopredsjednik Igmanske inicijative za Srbiju Aleksandar Popov podsjetio je na tezu bivšeg britanskog diplomate i geopolitičara Timothyja Lessa da bez nacionalnih država – „Velike Srbije”, „Velike Albanije” i „Velike Hrvatske” – neće biti mira na Balkanu te upozorava na pogubnost takvog scenarija koji, kako ističe, nije moguć bez novih sukoba.

„Kada je riječ o odnosima Albanije i Kosova, mislim da su tu Amerikanci debelo umiješani i da je od njih i potekla ta ideja o brisanju granice. Ukoliko bi se takva ideja stvarno realizovala, onda bi region bio u velikoj nevolji, jer tu ne bi bio kraj priče. Srbija bi odmah insistirala da se isti princip primijeni za RS, nakon čega bi i ‘Herceg-Bosna’ išla Hrvatskoj. Onda od BiH, ovakve kakvu danas imamo, ne bi ostao ni kamen na kamenu. Takvih teritorijalnih ‘pretumbacija’ nikada nije bilo na miran način, nego bi one obično uslijedile na mirovnim konferencijama nakon ratova”, kazao je Popov.

Nasilni proces promjena granica na Balkanu započet je devedesetih godina, a zaustavljen Dejtonskim sporazumom i formiranjem RS-a, podsjetio je sagovornik DW.

„Nastavak tog procesa moguć je samo u oružanoj varijanti, s tim što bi sukobi danas zahvatili mnogo veći prostor, uključujući teritorije Crne Gore, Makedonije i Grčke. To su balkanske ratne igre bez granica. Ratovi devedesetih godina prošlog stoljeća zaustavljeni su u granicama bivših jugoslavenskih republika. Novi sukobi radi ponovnog prekrajanja ili brisanja granica i stvaranja ‘velikih’ država na Balkanu, izazvali bi požar koji bi ovoga puta zahvatio mnogo veća područja”, upozoravao je Popov.

Politički analitičar iz Sarajeva Almir Terzić smatra da je poređenje Kosova i Bosne i Hercegovine, odnosno Republike Srpske kao dijela BiH i Kosova, pokušaj srbijanskih lidera da svoje građane ubijede kako Srbija nije najveći teritorijalni gubitnik na Balkanu i kako se Beograd još uvijek nešto pita i izvan uže Srbije.

„S obzirom na daljnje evropske procese koji neminovno slijede, takva politika bi se najviše mogla obiti o glavu upravo Beogradu. Osim toga, Srbija i za vrijeme vladavine Aleksandra Vučića insistira na potpisivanju sporazuma o granici sa BiH kojim je rijeka Drina definirana i priznata kao granica između dvije države ustanovljena i nakon raspada bivše Jugoslavije, i tu se priča završava“, istakao je Terzić.

On  je kritikovao i kosovske mjere koje „nisu u funkciji jačanja stabilnosti u regiji“.

„Priština se mora natjerati na poštivanje postojećih sporazuma, a vlastima u Beogradu, ponajprije premijerki Brnabić, bilo bi bolje da se fokusira na probleme u Vojvodini i Sandžaku kako se ne bi suočila sa novim nevoljama koje ne bi bile dobre ni za Srbiju, ni za region, ali ni za Evropu. Vrijeme podjela, huškanja, podmetanja, a posebno prijetnji novim ratovima i prekrajanjima granica mora i treba biti iza svih nas. Vrijeme je ujedinjenja Balkana kroz EU”, kazao je ranije Terzić za DW.

Da li se povezivanjem ova dva pitanja zapravo šalje poruka međunarodnoj zajednici da bi se još jednom zapitali je li inzistiranje na nezavisnosti Kosova lijek za balkanske probleme. 

Mladen Ivanić, nekadašnji član Predsjedništva je ranije kazao: „da se Srbija povezivanjem ta dva pitanja jednog odriče: ako je Kosovo Srbija, onda to ne može biti i Republika Srpska".

Ali Popov je ranije za DW naveo da  to vidi kao račun bez krčmara i dodaje da se „i to može vidjeti kao dio politike Milorada Dodika koji na taj način pokušava učvrstiti svoj položaj u biračkom tijelu u Republici Srpskoj".

(Piše: Erna Hadžić)