U stihovima, kako svjetskih, tako i domaćih književnika, pronalazimo svoje utočište, prija nam kada u tuđim riječima pronađemo svoje osjećaje i i godi nam način na koji neko drugi priča umjesto nas. 

Da ljubav boli i da ,,su sve prave ljubavi tužne'' ubjedili su nas neki najveći pisci čije su poeme produkt tuge i razočarenja i svjedoci da, možda, svaka patnja rađa i nešto dobro. Ako ništa drugo, onda stihove koji se pamte, ponovno zapisuju, iščitivaju, citiraju...


,,Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mjera moga vremena.
Već se vrč razbija na izvoru, već čovjek ustaje na cvrkut ptice, potamnjeli su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donijela spokoj.
To je, već znam, ljubav: nemir i olakšanje kad čujem tvoj glas, čekanje i sjećanje, užas življenja u budućnosti.
To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim vradžbinama.
Ima jedan ulični ugao kojim se ne usuđujem da prođem.
Vojske me već opkoljavaju, horde.
(Ova soba je nestvarna; ona je nije vidjela.)

Ime jedne žene me odaje.
Boli me jedna žena svuda po tijelu.'' Horhe Luis Borhes


Generalno, većina ljudi ima problem sa izražavanjem svojih emocija i to često zna da prouzorukuje loš epilog ljubavne veze. Međutim, situacija kada nas pogađaju tuga i depresija još su delikatesnije za objašnjavanje, pa pronađemo sebe kako nas tuđe riječi ,,pogađaju'' i bolje dočaravaju stanje u kom se nalazimo od nas samih.


,,Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Voleo sam je, a ponekad je i ona mene volela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Volela me, a ponekad i ja sam je voleo.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.'' Pablo Neruda


Ljubav je najuzvišeniji ovozemaljski osjećaj, međutim, često sa sobom donosi nedorečenost, kukavičluk, strah. 


,, Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel – ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove. (...) Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve.'' Dario Džamonja


Ipak, ne mora nužno značiti da se u tužnim stihovima najbolje pronalazimo. Ljubav i jeste tu da nam pokaže koliko sve, čak i najobičnije i bezazlene stvari, mogu imati poseban čar i koliko sve može izgledati ljepše i vedrije. 


,,Radnici koji nikada nisu videli more
Kad je sretnu misle da je dan lepši no inače
Ta žena taj gigant ta država u državi
Kad sam je prvi put video rekao sam:
“Eto kako treba da izgleda prestonica jedne zemlje
Koja ostaje bez svetla kad ona sklopi oči.”
Jedina nevina žena koja rađa decu
Ta djevuška visoka kao podzemna zeležnica
I lepa kao da uopšte ne postoji.
Njenu sobu su razneli mirisi.
Ona se šminkala i češljala
I to je sve što je uradila za poeziju.
Zakleo sam se da ću prećutati njenu prošlost
Jer ja sam rođen sa mnogo više prljavština
No što ih je ona imala u životu.'' Matija Bećković 


Ljubav i svaki vid emocije, osjećanja, koje ona donosi ostaju zapečaćani u tijelu, umu, srcu.


,,Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikada više. Nikada: jedina konačnost. Prvi put znam šta je sreća, osjećam je, vidim, mirišem. Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.” Meša Selimović



Naravno, svaki pojedinac na svoj, sopstveni, način prolazi kroz određeni životni period; svako sebi nalazi izlaz iz nekih situacija, snalazi se onako ko to najbolje umije i zna, ili bar kako misli da je najbolje. Samim tim, svako će određene riječi i poruke, stihove, tekstove, protumačiti na sebi svojstven način. 



Semra Šantić