Miris hrane često budi uspomene, čak i one davno zaboravljene iz djetinjstva. Međutim, kada osjet mirisa oslabi, to može ukazivati na stanje mnogo ozbiljnije od obične prehlade.

U svojoj analizi za The Conversation, Jannette Rodríguez Pallares, profesorica anatomije i humane embriologije na Univerzitetu u Santiagu de Composteli u Španiji, objašnjava da se osjet mirisa često potcjenjuje, iako ima ključnu ulogu u našem preživljavanju. On nas upozorava na opasnosti, utiče na odluke i povezan je s emocijama i pamćenjem. Njušni sistem je direktno povezan s dijelovima mozga koji upravljaju emocijama, što objašnjava zašto mirisi mogu izazvati snažne i žive uspomene.

Rodríguez Pallares podsjeća na slučaj italijanskog “superkušača” Michelea Crippe, koji je tokom pandemije COVID-19 izgubio osjet mirisa. Kada mu se miris vratio, narandže su mu mirisale poput spaljene plastike, breskve poput bosiljka, a vanilija mu je izazivala mučninu. Takva iskrivljenja najvjerovatnije su posljedica oštećenja neurona u njušnom sistemu.

Ovaj poremećaj pokazuje koliko je osjet mirisa osjetljiv i ranjiv. Još važnije, takve promjene mogu ukazivati na oštećenja u mozgu i biti rani znak ozbiljnih neuroloških bolesti.

Većina ljudi privremeno izgubi osjet mirisa zbog prehlade ili gripe, ali, kako ističe Rodríguez Pallares, to može biti i rani pokazatelj neurodegenerativnih bolesti.

Gubitak mirisa pogađa do 90 posto osoba s Parkinsonovom bolešću, i to godinama prije pojave drhtavice ili ukočenosti. Kada se pojave motorički simptomi, više od polovine neurona koji proizvode dopamin već je uništeno.

Prema istraživanjima, Parkinsonova bolest može početi upravo u njušnim centrima, koji mogu biti oštećeni udisanjem toksina ili virusa. Kod Alzheimerove bolesti, prva pogođena regija može biti locus coeruleus, što remeti vezu između mirisa i emocija mnogo prije nego što dođe do gubitka pamćenja.

Testovi čula mirisa mogli bi pomoći u razlikovanju Parkinsonove bolesti od drugih poremećaja. Pacijenti često i dalje mogu osjetiti miris čokolade, ali ne prepoznaju miris sapuna ili dima. Neki čak doživljavaju i olfaktorne halucinacije, osjećaj “fantomskih” mirisa poput dima ili gorućeg drveta.

Prema Rodríguez Pallares, gubitak mirisa nije beznačajan. To je “znak upozorenja da je degenerativni proces već počeo” prilika da se pravovremeno reaguje i spriječi dalji razvoj bolesti.