Uzoriti oče, Uskrs 2024. također je prepun iskušenja i prijepora. Kako globalno tako i lokalno, za katolike je i nova prilika za određenje. Koliko se ta vječita borba između dvaju izbora očituje u duhu Uskrsa?

- Upravo kroz otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Kristova čovjek nalazi snagu suočavati se sa svim izazovima života. Promatranjem muke Kristove nalazimo smisao svoje patnje. U uskrsnuću Kristovu nalazimo utjehu vjere i snagu nositi svoju svagdašnjicu. Vjerom doživljavamo i proživljavamo svoju stvarnost života.

Mnogi se vjernici ispovijedaju upravo ususret najvećoj svetkovini Uskrsu, ali i Božiću. Mnogi kažu i da su u dilemi kako to čine. Kako biti siguran da je ta ispovijed “ispravna”?

- Doista, danas su mnogi, više ili manje, izgubili osjećaj grijeha jer su izgubili svijest svetoga. Potrebno je da čovjek postane svjestan sebe u odnosu prema Bogu i njegovim zapovijedima. Time otkriva svoju grješnost. Upravo takav, kakav jest, doći će na ispovijed s povjerenjem u Božje milosrđe. Podsjećam da ispovijed nazivamo i sakramentom pomirenja. Prilikom ispovijedi često previše mislimo na grijehe, a premalo na susret s milosrdnim Ocem i na milost koju nam po tom sakramentu daruje. Treba se okrenuti prema Božjoj ljubavi kojom prašta naše grijehe.

Čini se da, kao nikada do sada, ljudi bježe od križa i žrtve. Zašto je tako?

- Bog je usadio u svakoga od nas čežnju za srećom, i to ne samo za zemaljskom srećom nego i za vječnom srećom. Međutim, grijeh je ranio ljudsku narav pa često tražimo sreću tamo gdje ona nije. Istinska sreća uvijek je u ljubavi prema Bogu i u ljubavi prema bližnjemu. Istinsko mjerilo ljubavi je žrtva. Isus je tokom cijelog svoga zemaljskog života živio tu ljubav prema nebeskom Ocu i prema nama grešnim ljudima, a na poseban je način pokazao prihvatanjem muke i smrti na križu. U tom duhu svako od nas treba odgajati sebe i druge za život u ljubavi koja se pokazuje kroz darivanje i prihvaćanje žrtve iz ljubavi prema Bogu i bližnjem. U današnjem vremenu sve je više onih koji žele usmjeriti čovjeka na put uživanja i sebičnosti, ali to nije ispravan odgoj. Primjetan je nedostatak strpljivosti ili ljubavi koja je zahtjevna, ali koja nas uči da život nije samo uživanje nego i žrtvovanje, darivanje. Tu je prevažan stav roditelja odnosno njihov primjer življenja nesebične ljubavi, a ne udovoljavanja vlastitim sebičnim željama i interesima.

Gubi li Katolička crkva bitku s duhom sekularizma i liberalizma? Velikim slovima brojni su mediji naveli da Poljska ostaje bez svećenika, ali i vjernika. Je li moguće promijeniti taj smjer, kršćane pomladiti, učiniti ih življima?

- Svi smo mi krštenici Crkve. Treba živjeti autentično svoju vjeru u svagdašnjici. Nije dovoljno samo zvati se kršćaninom, nego valja biti svjedok vjere u svojem životu. To znači utkati uvjerenje kršćansko u javnost društva. Uvjeren sam da će ovi izazovi u javnosti iznjedriti hrabre vjernike koji će biti “sol zemlje”. Stvarnost koju proživljavamo izazov je da se obnovimo i budemo vjerodostojni Kristovi učenici.

Na Zapadu su thiljade župa bez svećenika. Laici već mogu voditi određene obrede. Kako gledate na mogućnost da služe i svete mise?

- Ne možemo mijenjati Isusov stav koji nam je ostavio na posljednjoj večeri rekavši svojim učenicima: “Ovo činite meni na spomen”. To mogu činiti samo oni koji su sakramentom svetog reda dobili milost da čine ono što je Isus na posljednjoj večeri učinio. Isus nam je ostavio zapovijed: “Žetva je velika, ali radnika malo. Molite, dakle, Gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju” (Lk 10,2). Prvo moramo ispuniti onu prvu zapovijed iz raja: “A vi, plodite se i množite i zemlju napunite i podložite je sebi!” (Post 9,7). Ako u vrtu nema cvijeća, onda se nema koga “ubrati za oltar”. Zato treba u porodici moliti da nam Bog pošalje “radnika u svoju žetvu”. Svi smo mi svećenici i duhovna zvanja izmoljeni. Neko nas je izmolio. Moli se za ono što čovjek smatra važnim. Trebali bismo postati svjesni onoga što nam je Gospodin ostavio svojom porukom da molimo Gospodara žetve da pošalje radnika u žetvu svoju.

Živimo u vremenu u kojemu se snažno napada porodica. Zašto se to, po vašem mišljenju, čini, a napose insistira na rodnoj ideologiji te vodi li to ravnopravnosti ili nečemu trećem?

- Čovjek je velikim dijelom u javnom životu izgubio hijerarhiju vrjednota. Svojom političkom ideologijom nameće uništenje čovjekova dostojanstva i njegova poslanja na ovoj zemlji. Teško je jednostavno odgovoriti zašto se to čini. Naš svagdašnji jednostavni vjernik rekao bi da ni to nije bez vraga. Čim se iz javnoga života ukloni Boga, tada je čovjek u opasnosti.

Svejedno, i porodice su u velikoj krizi - od nepoštivanja, nerazumijevanja, izoliranosti njezinih članova, a roditelji kao alibi za neiskazivanje pažnje koriste darove. Kakav je recept za obnovu porodice?

- Bog je čovjeka stvorio iz ljubavi za ljubav. Brak i porodica trebali bi biti gnijezdo ljubavi i škola ljubavi. Oholost i sebičnost su “hrđa” koja nagriza to gnijezdo i školu ljubavi. Treba čovjeku prisvijestiti šta je i ko je te mu pomoći otkrivati smisao vlastitog života. To je pitanje čovjekove suradnje s Bogom u skladu s onim što svakoga dana u molitvi “Očenaš” molimo: “Budi volja tvoja”.

Ove godine i Papa se oglasio oko korištenja umjetne inteligencije. Jedni je predstavljaju Bogom na zemlji, a drugi pak jednim od najvećih iskušenja s obzirom na brojne mogućnosti zloupotreba, ali i ugrožavanja radnih mjesta, manipuliranja stvarnošću. Kako vi na to gledate?

- Sve što je Bog stvorio povjerio je čovjeku da, sarađujući s Njim, time upravlja. Opasnost počinje onda kada čovjek postaje rob svoga djelovanja. Nažalost, ono što čovjek ostvari svojom inteligencijom, to sve više postaje gospodar njegove stvarnosti. Čovjek u svom djelovanju ne smije izgubiti iz vida Božji zakon i vrjednote koje je Bog utkao u čovjeka i u prirodu.

Čini se da sve ove pojave, pa i umjetna inteligencija, kod ljudi izazivaju strah od sutra, stvaraju naizgled nepremostive prepreke. Kako ih nadići?

- Treba se ponovno vratiti Božjim zapovijedima i Njegovu zakonu utkanu u čovjekovu savjest. Stara je poslovica: “Ko prirodu remeti, priroda mu se osveti”. Tamo gdje ne vlada Božji zakon, zavlada strah.

Evropsko vijeće odobrilo je otvaranje pregovora s BiH. Zanimljivo je da su oko te odluke reagirali samo bosanskohercegovački biskupi, a ne druge crkve i vjerske zajednice. Kako to komentirate?

- Ne bih to posebno komentirao osim da Crkva u BiH prihvaća da je evropski put i naš put. To je ta kultura koju mi nosimo uprkos svim političkim djelovanjima.

Što, objektivno, odluka o otvaranju pregovora donosi BiH i njenim narodima?

- Očekujemo izgradnju pravednijeg društva i vladavine prave. Očekujemo da bude što manje korupcije, nepravde, pogotovo da svi u svakom dijelu imaju sva ljudska prava i vjerske slobode te da ne bude nametanja “većine” “manjini”. Očekujemo izgradnju društva u kojem će se otvarati privredna perspektiva i komunikacije u širem krugu. Ovakvo stanje u BiH je neodrživo, pogotovo ako se ide za tim da se ozakoni etničko čišćenje.

Postoje određene bojazni da bi pak taj integracijski proces mogao voditi dokidanju uloge triju konstitutivnih naroda. Je li to realno i jesu li takvi potezi riskantni za stabilnost BiH?

- Ko god tako misli i radi, niječući našu stvarnost, taj ne gradi mir, nego otvara put za nove sukobe. Nisu uvijek svi prijedlozi moćnika pravedni. Nažalost, politika pojedinih svjetskih moćnika dala je “zeleno svjetlo” ratu, ali i zaustavila taj rat te stvorila ovakav nakaradni mir ozakonivši nepravdu.

Nije nepoznato da vam je jedan diplomat svojevremeno rekao da se Hrvati u BiH trebaju asimilirati ili pak iseliti. Je li iščeznula takva politika stranih moćnika ili je još aktuelna?

- S tugom mogu reći da nemali broj moćnika, koji o nama odlučuju, ne poznaje duh Bosne i Hercegovine i ljudi u njoj pa često želi nametnuti nešto što niječe identitet pojedinog naroda. Narodna poslovica veli: “Teško onom komu drugi kapu kroji”. Zato sam tom diplomatu rekao da smo mi preživjeli turska - osmanlijska i komunistička vremena pa ćemo i ova preživjeti s Božjom pomoći. U isto vrijeme treba reći da bismo i mi u Bosni i Hercegovini, a posebno oni koji nose odgovornost u društvenom životu, trebali mnogo više učiniti da nam bude bolje. A to znači, prije svega, voljeti ovu zemlju i izgrađivati je, mnogo više surađivati međusobno i s drugima i drugačijima oko zajedničkog skladnog suživota, unositi istinske Božje i ljudske vrijednosti u društvo, izgrađivati i čuvati obitelj, otvarati se životu i darivati život, vlastitim dobrim primjerom odgajati nove naraštaje, savjesno raditi svoj posao i živjeti svoje poslanje… Sve to mi možemo i trebamo sami, a onda će nam i brojni ljudi izvana pomoći i pružiti nam ruku prijateljstva i potpore.

U tom duhu svim katolicima želim sretan Uskrs i blagoslovljene uskrsne blagdane, a svim ljudima, a posebno onima koji će čitati ove retke, želim svaki Božji blagoslov i svako dobro u njihovu životu i radu. 

(Sead M, Večernji list)