Stotine uništenih firmi, ponajviše „zahvaljujući“ ratnoj krađi i katastrofalnoj privatizaciji, danas samo oronulim ostacima podsjećaju na vrijeme u kojem su hiljade radnika u njima zarađivali hljeb. Uzet ćemo sada za primjer samo one u Sarajevu i okolini, te vidjeti koliko je nekadašnjih privrednih giganata „preživjelo“ ranije pomenutu tranziciju, te koliko ih se još uvijek drži „na aparatima“.

Bh. industrija je početkom 90-ih godina imala oko 1.000 kompanija koje su zapošljavale oko 500.000 radnika, a 12 velikih kompanija je nosilo industrijsku proizvodnju BiH. BiH je 1990. godine ostvarila suficit od pola milijarde dolara u trgovinskoj razmjeni sa svijetom.

Fabrika motora Sarajevo (FAMOS) je prije agresije zapošljavala 12.000 radnika u 12 svojih tvornica širom BiH. FAMOS je godišnje, samo prodajom motora i dijelova „Mercedes-Benzu“ zarađivao 15 miliona dolara, a godišnja prodaja je bila oko 400 miliona dolara. Uporedo sa razvojem FAMOS-a, razvijalo se i naselje Hrasnica, a u ukupnom prihodu cjelokupne ilidžanske privrede, Famos je učestvovao sa 42,5 posto. Preko 10 posto nacionalnog dohotka cjelokupne sarajevske industrije ostvarivalo se u Famosu, dok je u njemu bio zaposlen svaki deseti radnik sarajevske industrije. Međutim, tokom agresije na BiH većina mašina iz fabrike biva ukradena. Jedan dio je završio u pogonima FAMOS-a u Istočnom Sarajevu, a drugi kod komšija u Srbiju i Crnu Goru. Ukupna šteta je procijenjena na 480 miliona maraka.

„Francuski vojnici u sastavu IFOR-a pomagali su Srbima u odvoženju opreme. O tome svjedoče i videosnimke koje su pohranjene u Arhivu Četvrte motorizirane brigade. Nisu nam dali da priđemo ni blizu hala, sve dok i posljednja mašina nije rasklopljena i odvezena. Pojedinim dijelovima fabričkih hala nismo mogli prici ni do 12. maja, jer je dejtonska linija razgraničenja bila povučena tako da polovi FAMOS u Hrasnici. Kasnije je nekim dogovorima i taj dio vraćen Federaciji. Čak su nas natjerali da čekamo tri dana duže, kako bi Srbima dali vremena da odnesu sve i unište ono sto nisu mogli odnijeti“, izjavio je svojevremeno tadašnji generalni direktor FAMOS-a Safet Daut.

Postoji mnogo dokaza da je većina mašina iz Hrasnice zavrsila u Famosu u Lukavici, ali je dobar dio otpremljen u susjednu SR Jugoslaviju u tvornice: „21. maj“ iz Beograda, FAP iz Priboja, „14. oktobar“ iz Kruševca, Crvena zastava iz Kragujevca, Željezara iz Nikšića…. Jedan od FAMOS-ovih partnera iz Slovenije poslao je u Sarajevo papir koji je stigao od njemačkog proizvođača mašina Klingelberg. Naime, predstavnici „21. maja“ iz Beograda tražili su od ove njemačke kompanije da im isporuči rezervne dijelove za nekoliko mašina, među kojima Gratomat 300 HG, koji je u periodu kupovine koštao dva miliona maraka. Da bi znali o kojem rezervnom dijelu se radi, Nijemci su tražili da im se pošalje registarski broj mašina. Kada su ih, nakon kraćeg ustezanja, dobili i provjerili u svojoj arhivi, shvatili su da su to mašine koje su tokom 80-ih isporučili sarajevskom FAMOS-u. Danas u ovoj fabrici, navodno, radi tek oko 50-ak radnika.

Tvornica automobila Sarajevo (TAS) je nastala 1969. godine. Fabrika je nastala u partnerstvu sa Volkswagenom, a prvi poslovi su bili montaža legendarne „Bube“. Većinski vlasnik fabrike bio je UNIS sa 51 posto vlasništva, dok je VW imao 49 posto. Sredinom 70-ih godina se u njoj počinje sklapati i „Golf I“, a od 1985. i „Golf II“, kada se godišnje proizvodilo oko 25.000 vozila. U martu 1992. je proizveden prvi primjerak „Golfa III“. Izvoz iz TAS-a pred agresiju je iznosio od 250 do 300 miliona maraka. Planirano je podizanje izvoza do iznosa od pola milijarde maraka, odnosno 40.000 vozila godišnje, ali je rat prekinuo realizaciju tog plana. Naravno, značajan dio mašina je ukraden i završio je ili u susjednoj Srbiji ili u manjem bh. entitetu. Kompletan vozni park, od 2.166 automobila, je na samom početku agresije opljačkan. Kompletna linija za proizvodnju i montiranje auto-kablova prenesena je u Rudo.

Nakon agresije u pogonima TAS-a, koje su obnovili  Volkswagen i Škoda, obavljala se najjednostavnija montaža automobila. Ti su automobili u BiH stizali gotovo kompletirani u matičnim tvornicama u Njemačkoj, odnosno Češkoj. Međutim, stanje na tržištu je „domaća“ vozila učinilo nekonkurentnim onima koji se uvoze, pa se tvornica preusmjerila na proizvodnju dijelova za automobile.

Najveći među bh. privrednim velikanima je sarajevski Energoinvest. Iako još uvijek posluje, trenutno stanje ne možemo spomenuti u istoj rečenici sa onim od prije agresije. Energoinvest uglavnom posluje sa gubitkom, iako spada u na početku teksta pomenutu kategoriju kompanija „na aparatima“. „Gubitak“ milionske imovine s druge strane rezultira dodatnim poslom sa nadležna tužilaštva. U 2011. godini je zabilježen gubitak od 24 miliona KM. Poslovanje je u mnogome poremetila i promjena vlasti u Libiji, odnosno svrgavanje Muamera Gadafija sa čela te države.

Kada već spominjemo tužilaštva i Energoinvest, moramo spomenuti i Energopetrol. Naša naftna kompanija osnovana je 1960. godine kao dio koorporacije Energoinvesta, a 2006. godine je prodat hrvatsko-mađarskom konzorciju INA-MOL. Istraga Tužilaštva Kantona Sarajevo o privatizaciji Energopetrola pokrenuta je 2009. godine, a optuženi u procesu se terete za učešće u sklapanju štetnog ugovora s konzorcijem INA-MOL o dokapitalizaciji Energopetrola, čime je, prema optužnici, pričinjena šteta u iznosu višem od 32 miliona KM za ovu naftnu kompaniju i Federaciju BiH. Agencija za privatizaciju FBIH došla je do podataka da je spomenuti hrvatsko-mađarski konzorcij u Energopetrol uložio tek pet do šest miliona KM, iako je prethodno bilo obećano ulaganje od 150 miliona KM.

INA-MOL je većinski vlasnik Energopetrola, a, navodno, mnoge stavke ugovora nisu ispoštovane. Čak su i plate radnicima na benzinskim pumpama smanjene sa 1.400 na 600 KM, a pojedini mediji su krajem 2014. godine najavili optuštanje značajnog broja radnika. Radnici su uputili čak 200 tužbi protiv ove kompanije zbog kršenju ugovora o radu, mobingu, nepotizmu, prekomjernom radu radnika itd.

UNIS smo nešto ranije pominjali kao većinskog vlasnika TAS-a, a radi se o kompaniji koja je nastala 1968. godine integracijom zainteresovanih proizvodnih preduzeća. U godinama do početka agresije je postala jedna od vodećih firmi u bivšoj Jugoslaviji, koja je djelovala u različitim oblastima proizvodnje i usluga kao što su proizvodnja automobila i dijelova za motorna vozila, metaloprerađivačka industrija, repromaterijali i hemijska industrija, mašinogradnja i industrija alata, namjenska industrija, telekomunikacije, elektronika,te hotelijerstvo, ugostiteljstvo, turizam i rent-a-car usluge.

Međutim, rat je gotovo potpuno uništio UNIS, a samo štete na osnovnim sredstvima iznosile su preko 700 miliona KM. Danas UNIS finkcioniše kao Holding grupa. Od pet grupacija u grupi, čak 80 posto ukupnog prihoda UNIS-u donosi grupacija UNITIC.

Krajem 2006. godine je sarajevska tvornica slatkiša Sarabon otišla u stečaj, a agonija njenih radnika još uvijek traje. Sarabon, koji je prije nosio ime Zora, privatizovan je 2000. godine, a  vlasnici su postali braća Vahidin i Bahrudin Čomor, plativši firmu 2,8 miliona maraka. Braća su tada postali vlasnici 45,9 posto državnog kapitala, a ostatak dionica pripao je radnicima fabrike. Novi vlasnici su u kratkom periodu kompletnu imovinu Sarabona kreditno zadužili kod Hypo Alpe Adria banke. Dug firme u konačnici iznosi 18 miliona KM, uz šest miliona KM potraživanja koja su bila osporena. Privatizacija je kasnije poništena, ali novca nema. Ovo preduzeće je u stečaju, potraživanja radnika nikad nisu naplaćena, a njegova imovina je do sada bezuspješno nuđena na prodaju.

Tvornica namjenske industrije Pretis Vogošća danas proizvodi razne vrste municije za tržišta Malezije, Pakistana, Afganistana, Srbije, Egipta i Bangladeša. Osnovana je nedugo nakon Drugog svjetskog rata, a 1967. postaje lider namjenske industrije u tadašnjoj Jugoslaviji. Tih godina Pretis je zapošljavao oko 5.000 radnika, te proizvodio milion granata godišnje. Samo od izvoza zarađivalo se 140 miliona dolara godišnje.

Kao kada je slučaj FAMOS-a i TAS-a, imovina Pretisa je uništena ratnim razaranjima, odnosno krađom. Primjera radi, ukradena baterija za kovanje LASKO 1250 t bila je jedna od najsavremenijih mašina u Evropi za proizvodnju granata. Ova baterija je bila jedna od najvećih mašina u fabrici, a koštala je oko 13 miliona maraka i jedini način na koji se mogla odnijeti iz kruga fabrike, prema mišljenju ratnog direktora Hilmije Nikšića, bio je putem helikoptera.

„Ovo je samo jedna od ukupno 21 mašine odnesene iz ove firme, a čija tržišna vrijednost se tokom 80-ih kretala između nekoliko stotina hiljada i desetinu miliona maraka. Da se Srbi nisu tako ponašali prema imovini koju su i sami godinama stvarali, danas bi vrijednost Pretisa bila veća za, najmanje, 600 miliona maraka, ne uzimajuci u obzir cijenu svakog radnog mjesta koje je izgubljeno, te štete od NATO zračnih udara po srpskim polozajima tokom 1995. godine“, tvrdi Nikšić.

Firma je 1998. godine podijeljena na dva dijela, Unis Pretis i Pretis, a 49 posto drugog dijela firme je tri godine kasnije prodat privatizacijskim fondovima. Međutim, loše poslovanje od kraja rata do danas dugoročno je uništilo ovo preduzeće. Radnici Unis Pretisa tokom 2013. godine u nekoliko navrata su tražili svoja prava na ulicama. Procjenjuje se da Unis Pretis vrijedi između 6 i 7,5 miliona eura.

Nekada je i Hidrogradnja bila velika kompanija, koja je gradila mostove, ceste i hidroelektrane po cijelom svijetu, a danas je doslovno na koljenima. Samo od 30. septembra 2013. godine dugovanja za doprinose za nezaposlenost i zdravstveno, porez, ona prema dobavljačima, iznose 23.301.534 KM. Vlada FBiH je odobrila postupak financijske konsolidacije Hidrogradnje, što znači da će se u tri godine, koliko će se provoditi, postepeno otpisivati dugovi na teret kapitala firme.

Ovo je samo dio kompanija koje u 15 godina nakon kraja agresije na BiH nisu, iz različitih razloga, mogli nastaviti kontinuitet pozitivnog poslovanja iz prošlog sistema. Nažalost, većina tih uzroka je zapravo tema koja bi ponajviše trebala zanimati nadležna tužilaštva u BiH.

(Novinar: Nedim Pobrić, Fotograf: Emir Preljević)