Žena monstrum

Priču ćemo početi događajem od prije 47 godina, vremenu u kojem je, naročito kada su manje sredine u pitanju, nemogućnost rađanja djece bila nezamisliva sramota za ženu. Sedmog oktobra 1969. godine je u dolini potoka Kamenjača u selu Jusići kod Zvornika, ispod plasta sijena, pronađeno tijelo 26-godišnje Alije Hasanović, koja je bila u devetom mjesecu trudnoće. Ubijena je dan ranije sa tri metka iz pištolja, a zatim je iz njene utrobe izvađeno nerođeno dijete! Dok su članovi porodice tražili Aliju duž puta koji vodi od Jusića ka Anđelićima, u jednoj seoskoj kući se slavilo. Šefka Hodžić, zvana Hanumka, je nakon devet godina braka sa Nedžipom Hodžićem rodila djevojčicu. Djevojčica, kojoj su namijenili ime Fatima, je ubrzo umrla.

Niko nije mogao ni zamisliti zašto bi neko počinio ovaj monstruozni zločin. Pričalo se čak kako je Aliju ubio medvjed, sve dok se doktor Miodrag Bučić nije dosjetio kako je Aliju mogla ubiti osoba koja je željela imati djecu, ali nije mogla. Policija je počela provjeravati žene u Jusićima koje su se porodile u tom periodu, pa ih je put odveo do kuće građevinskog radnika Nedžipa Hodžića. Njegova supruga je baš u periodu ubistva prijavila rođenje djevojčice, a ginekološkim pregledom je ustanovljeno da ona nije bila trudna. Kuća im je pretresena, a tu su pronađena dva noža, krvave dimije, prsten i dukat ubijene Alije. Pištolj je pronađen u kući njenog djevera Avdije Hodžića.

Ta činjenica je iznenadila mještane sela, ali i Šefkinog supruga koji je u to vrijeme radio u Podgorici, s obzirom da je ona punih sedam mjeseci lagala da je trudna, noseći ispod dimija krpe i čekajući ranije planirano ubistvo nesretne Alije, koja joj je bila prijateljica još od djetinjstva. Čak ni s mužem, kad bi došao u selo, nije željela imati odnose, pravdajući to strahom da ne izgubi dijete. Kada se klupko počeo raspetljavati, Šefka Hodžić je istražiteljima ispričala više od 60 različitih verzija događaja, optužujući gotovo cijelo selo. Kao saučesnika je, ni krivog ni dužnog, imenovala Ramu Hasanovića, kojeg je istraga koštala šest slomljenih rebara. Tvrdila je Šefka da joj je on donio dijete te da pupak nije bio dobro odrezan i ona ga je odrezala nožem koji je kasnije pronađen sa tragovima krvi. Tek je ujutru saznala da je njena drugarica Alija Hasnović ubijena, a da joj je kasnije došao Ramo te ispričao kako je prvo silovao trudnu Aliju Hasanović, pa je ubio i na kraju iz njene utorbe izvadio dijete, te joj je ponudio na prodaju jedan dukat i prsten, a pošto nije imala novca on joj je to ostavio pa da mu plati kad bude imala novca.

U konačnici se ispostavilo kako joj je u ubistvu pomogao suprugov brat, Avdija Hodžić. Osuđena je 25. maja 1970. godine na smrt strijeljanjem, a pomagač Avdija Hodžić na pet godina zatvora. Ono što je bacalo sumnju na slučaj jeste nevjerovatno precizan carski rez koji je izveden na tijelu ubijene Alije Hasanović, što neuka Šefka Hodžić, prema mišljenju vještaka, nije mogla izvesti. Zbog toga joj je kazna preinačena te je osuđena na 20 godina zatvora. Mediji su pisali kako je nekoliko zatvorskih čuvara ostalo bez posla zbog odnosa sa Šefkom tokom njene robije. Tokom suđenja je u potpunosti promijenila način oblačenja, arhaičnog govora i uživala je u pažnji javnosti. U zatvoru je provela samo 13 godina, nakon čega je puštena na slobodu. Po izlasku iz zatvora je, navodno, promijenila ime i živjela je u Srbiji. Njena porodica se odselila iz Jusića, a za Šefku se šaputalo kako je ipak, u konačnici, ostala u drugom stanju i to sa zatvorskim čuvarom. 


Šefka Hodžić tokom suđenja

Mediji i veći dio javnosti su je osudili još prije zvanične sudske presude, a u štampi su joj dodjeljivani nadimci poput „Žena monstrum“, „Kraljica zločina“ ili „Panter iz Kamenjače“. I njen otac je svojevremeno osuđen na zatvorsku kaznu zbog ubistva, a ubijen je iz krvne osvete, i to pred Šefkinim očima. Upravo u toj činjenici je dio javnosti vidio argument da je zločin u njenim genima.

Kuduz

Rijetki su oni među vama koji nisu gledali kultni film „Kuduz“, a radnja tog filma je zasnovana na istinitim događajima. Filmski lik Bećir Kuduz se u stvarnom životu zvao Junuz Kečo, a događaj koji je inspirisao pomenuti film se odvio u selu Gornja Bioča kraj Hadžića 21. marta 1985. godine.


Junuz Kečo je zbog ljubomore nožem nasmrt izbo svoju suprugu Rasemu Fazlibašić, za koju je govorio da je „volio više od sebe“. To ga nije spriječilo da joj nanese sedam smrtonosnih ubodnih rana na grudnom košu i leđima. 

„Rasema je moja rodica. Navraćala je kod mene zajedno sa svojom majkom. Meni je bilo poznato da se Rasema udala za Junuza i da su živjeli u selu Žeželovo. Znala sam da se želi razvesti od njega te da je ostala bez posla u kafani 'Barit' u Tarčinu. Oni su se razveli 28. februara 1985. Došla je kod mene kući, gdje smo zajedno večerali. Odjednom je na vrata kuhinje ušao Junuz, a mi smo istog momenta ustali sa stola. Junuz je prišao Rasemi govoreći joj: 'Ženo, kamo si ti na rastavi braka?'. Na ove njegove riječi Rasema je odgovorila da je dobila rješenje da se razvela, pa je Junuz zatražio od Raseme da mu ga pročita. Ona je poslala malu Sanelu po rješenje u drugu sobu, koja je iz tašne donijela rješenje. Junuz je uzeo rješenje, pročitao ga, a onda je opsovao majku Rasemi te ju je uhvatio za kosu vukući je. U jednom momentu Junuz je izvadio nož, a ja nisam vidjela odakle i kako, jer sam bila okrenuta prema uglu sobe gdje sam sklanjala suđe. Samo sam čula vrisak i Halila kako kaže: 'Joj, ubode me nožem.' Držao se za stomak. Okrenula sam se i vidjela Halila kako ide prema vratima s djecom i ja sam potrčala za njima. Muž je čučnuo držeći se za stomak“, svjedočila je na suđenju Rasema Džambas, vlasnica kuće u kojoj se dogodilo ubistvo.



U kući su nakon toga ostali Junuz i Rasema. Junuz je istim nožem kojim je teško povrijedio Halila ubo Rasemu sedam puta u grudni koš i leđa. Polomio joj je rebra, izbo jetru i pluća. Iza Raseme je ostala njena kćerka Sanela, koja je u tom trenutku imala šest godina, a Junuz Kečo je pobjegao. Kasnije je uhapšen, a tokom suđenja su javnosti naročito bili zanimljivi emotivni susreti sa djevojčicom Sanelom, kćerkom žene kojoj je Junuz Kečo oduzeo život. Ona mu je pri svakom ulasku u sudnicu trčala u zagrljaj.

Još 1971. godine je Kečo osuđen na osam godina zatvora zbog ranjavanja policajca. U zatvoru u Foči je proveo sedam godina i upravo je zbog te kazne smatrao da nikada neće uspjeti pronaći suprugu. Međutim, 1982. godine je upoznao Rasemu Fazlibašić.

„Iako smo se znali kratko, Rasemi sam ponudio brak. Pristala je uz uslov da sa sobom dovede i kćerku Sanelu, koja je tada imala tri godine. Bio sam presretan kada mi je to predložila, a iz razloga što sam znao da ja ne mogu imati djecu. Sad sam imao za koga živjeti, raditi i stvarati. Brzo sam zavolio Sanelu i činilo mi se da je volim više nego sebe. Najveću grižnju savjesti osjećam zbog nje, jer da sam nju, ako ne sada, možda u daljoj budućnosti, najviše uvrijedio“, izjavio je svojevremeno Kečo, koji je pred sudom govorio i o detaljime iz te kobne večeri.

„Tada sam Rasemi rekao, šta ćemo za 'ono'. Pod 'onim' podrazumijevam našu internu tajnu, o kojoj ni pred ovim sudom neću govoriti. Moja majka imala je skromnu penziju, a ja sam imao neke ušteđevine, a bilo je i dukata koji su mi ostali od majke. Sve je to ona potrošila s Atifom. Rasema mi je samo rekla: 'Tuži me Bogu, ništa ne možeš dokazati.' Halilu sam kazao: 'Dođe li kad Atif Bužo da noći ovdje', ljutito je odgovorio: 'Niko ne noćiva u mojoj kući, a da ja ne znam.' Odgurnuo me od sebe i dobio sam udarac po glavi. Sjećam se samo da sam izvukao nož iza pojasa, poslije toga se ne sjećam šta sam radio. Jedino se se sjećam još jednog udarca u glavu kada sam izlazio iz kuće. Kasnije sam saznao da me Halil udario nekim parmakom u glavu“ pojasnio je Kečo, koji je pobjegao prema Tarčinu.

Tvrdio je da se Rasema nije brinula za Sanelu te kako je prije njega već imala četiri braka. Optuživao ju je da ga vara sa Atifom Bužom, tadašnjim uposlenikom Skupštine Opštine Hadžići. Tokom bjekstva je jedne noći došao do rodice Zekije, koja je na ogradi okačila bijelu krpu, što je značilo da nema policije u blizini. Ona mu je rekla da je za njegovu sudbinu kriv i Bužo koliko i Rasema. Rekla je da i njega treba ubiti te mu je dala lovačku pušku od njenog muža koji je radio u Iraku. Kečo se prišunjao Bužinoj kući te je, nakon što ga je vidio na ulaznim vratima, u njega ispalio jedan hitac pogodivši ga u grudi. Bužo je pao, a Kečo je još jednom pucao, ali ga je promašio. Nakon toga je pobjegao u šumu te je uslijedila velika potraga za njim. Konačno je uhvaćen 17. februara 1986. godine u Budvi.

Šokantno svjedočenje imala je Rasemina majka, Hatidža Fazlibašić, koja je čak branila čovjeka koji je ubio njenu kćerku.

„O odnosu Junuza i Raseme i njegovom ponašanju ne mogu ništa reći izuzev da su bili najbolji mogući, bar s njegove strane. Ona je hodala, išla je kud joj je volja. Trčao je, radio i njeno dijete čuvao, kao da je njegovo. Kada prođemo pored Raseminog mezara, Sanela kaže: 'Što meni Junuz ne može biti babo?' Među njih se umiješao Atif, koji im je brak slomio. Pokušavali smo je ubijediti da se vrati Junuzu, ali nije nas slušala. Ja sam majka, moja kćerka je poginula od ruke ovog čovjeka. Ovdje sada kažem da je Junuz dobar čovjek, i da protiv njega nemam ništa. Ne tražim da se kažnjava“, izjavila je Hatidža na sudu.

Za ubistvo je osuđen na 15 godina zatvora u Kaznenopopravnom domu Foča. Početak agresije na BiH ga je zatekao u rodnom mjestu, jer je imao vikend za posjetu porodici. Osam godina nakon ubistva, 19. augusta 1993. godine, Kečo je u uniformi Armije RBiH, tačnije Devete brdske brigade iz Hadžića, poginuo zajedno sa svojom pastorkom Sanelom, kada je  pogođen iz snajpera u selu Gojakovac kod Lepenice. Njihova tijela su izvučena nekoliko sati kasnije, a Junuz i tada 14-godišnja Sanela su se držali za ruke. Kečo je do pogibije  s pastorkom i njenom nanom živio u kući ratnog zločinca Dominika Ilijaševića Come. Njegovi ratni saborci kažu da se izvinio i izgladio odnose sa Halilom Džombasom, čovjekom kojeg je ranio uoči ubistva supruge.

Oko za oko, zub za zub

Krvna osveta na ovim prostorima ima nekoliko stotina godina stare korijene, a sve strahote tog mračnog običaja su početkom 70-ih godina prošlog stoljeća na svojoj koži osjetili članovi porodice Čalić iz Zenice.

Februara 1972. godine je Bruno Čalić imao 11 godina i njegova jedina „krivica“ bila je nesreća u kojoj je učestvovao njegov otac Stipo Čalić. U Kanjonu Morače u Crnoj Gori, krajem maja 1971. godine, Stipo Čalić je upravljao kamionom čija je prikolica slučajno zahvatila kabinu teretnjaka u kojem je bio dječak Milenko Pavlović, koji je u nesreći poginuo. Istragom je uvrđeno da se radi o nesretnom slučaju i Stipo je oslobođen. Iako dječakov otac Rajko Pavlović nije krivio Čalića za smrt svog sina, njegova supruga i dječakova maćeha, Višnja Pavlović, je bila drugačijeg mišljenja. Odlučila se osvetiti tako što će platiti Dragomiru Bajčeti da ubije malenog Brunu.

„Nisam se mogla pomiriti s tim da ga nema. Da je neko ubio moje rođeno dijete vjerovatno se ne bih svetila, ali za Milenka sam to morala napraviti jer sam ga ludo voljela“, ispričala je Višnja.

U konačnici je Pavlović pristao dati Bajčeti novac, 500.000 tadašnjih dinara, i pištolj da osveti sina. Višnja Pavlović je došla do stana Čalićevih s izgovorom da traži stan koji bi kupila sinu. Tokom posjete Čalićima je saznala da narednog dana Bruno ide u školu popodne. Sjela je u kafić u blizini škole, pokazala Bajčeti žrtvu i rekla mu da dječaka namami na groblje. Dala mu je i nož koji je ukrala u prodavnici, a kojim će Bajčeta kasnije ubiti dječaka. Brunu je Bajčeta namamio na groblje tako što mu je rekao da ga tamo čeka otac, s kojim će kamionom putovati u Sarajevo. Na putu su sreli Višnju koja je glumila da je izgubila naušnicu u travi i zamolila je dječaka da joj je pomogne naći. Bruno je spustio torbu i sagnuo se, Višnja ga je uhvatila za ramena, a Bajčeta ga je napao nožem. Ubio ga je s devet uboda nožem. Nakon što su dječaka izmasakrirali, Višnja i Dragomir su pobjegli. Pošto Bruno nije odmah poslije škole stigao kući, kako je inače radio, njegova majka Anka se zabrinula te je krenula prema školi. Na ulici je čak i srela Višnju, ne sluteći da na pedesetak metara udaljenom groblju mrtav leži njen sin jedinac.


Bruno Čalić

Policiji su trebala samo 42 sata da identifikuju i uhapse ubice. Višnjin suprug, koji je također učestvovao u ubistvu, osuđen je na 20 godina zatvora. Višnja Pavlović i Dragomir Bajčeta su osuđeni na smrtnu kaznu i pogubljeni su sredinom augusta 1973. godine na Trebeviću kraj Sarajeva. Kazna se izvršila u ranu zoru. Bajčetina je posljednja želja bila da ispuši cigaretu, a Višnjine posljednje riječi su bile: „Sve ću ja vama reći“. 

„Udovičić Drago, tursku djecu žago“

Detalje događaja koji se odvio na proljeće 1988. godine i koji je šokirao bivšu državu je jako teško saznati. Znamo da se dogodio u Banja Luci, a da je glavni akter Drago Udovičić.

Šture informacije govore da je Udovičić, nakon svađe sa ocem, izašao na ulicu i počeo nožem napadati djecu koju je zatekao u igri. Ubio je dvoje djece i jednog mladića. Mnogo više ih je ranio. Nakon krvavog pohoda je nekoliko dana proveo u bijegu, a preko medija su građani apelovani da ne izlaze iz kuća. U konačnici je uhapšen i osuđen na 20-godišnju zatvorsku kaznu. Preminuo je u zatvoru, gdje je, navodno, izvršio samoubistvo.

Mnogo se nakon njegovog krvavog pohoda spekulisalo o motivima napada, a uzimajući u obzir vremenski kontekst u kojem se napad dogodio, odnosno period jačanja nacionalizma na ovim prostorima i činjenice da su većina žrtava bila djeca islamske vjeroispovijesti, govorilo se kako cijeli događaj ima nacionalističku pozadinu. 

„Udovičić Drago, tursku djecu žago“, je parola koju su srpski nacionalisti koristili godinama kasnije, ali osobe koje su poznavale Udovičića tvrde kako uopše nije bio nacionalista te da je vjerska pripadnost žrtava samo splet okolnosti pod kojima se krvavi pohod dogodio. Naselje u kojem je živio su uglavnom naseljavali Banjalučani islamske vjeroispovijesti, a među ranjenom djecom su bila i ona pravoslavne vjeroispovijesti.

Hajduk atomskog doba

U decembru 1975. godine je na lokalnom putu Goražde – Zapljevac Šemso Šiljak ubio dva brata poreskog službenika iz Goražda, kako bi se osvetio za otkrivanje porezne utaje u njegovom ugostiteljskom objektu. Nakon ubistva je pobjegao u šumu, a tri godine, tri mjeseca i 27 dana se krio u selima oko Goražda. Mediji su ga zbog snalažljivosti pri skrivanju prozvali „Hajdukom atomskog doba“. O kakvoj snalažljivosti se radilo, govori i podatak da je Šemso Šiljak napravio zemunicu odmah pored prometnog puta u naselju Perjani, u kojoj je mjesecima neprimjećen boravio, iako je čak u skrovištu imao šporet. 
 
Šemso Šiljak je u konačniciuhvaćen u selu Gaj kod Goražda. Nepravosnažno je osuđen na smrtnu kaznu, koja je kasnije preinačena na kaznu dogogodišnje robije. Ono što je u to vrijeme šokiralo pripadnike sigurnosti jeste podrška i pomoć velikog broja jataka koju je Šemso Šiljak imao.


Šemso Šiljak

Šemso Šiljak danas živi povučenim penzionerskim životom u selu Osanici kraj Goražda. 

Zvijer u ljudskom obliku

Mile Matić je 80-ih godina u Zenici važio za neuračunljivu osobu. Čak je, navodno, imao i spisak osoba koje namjerava likvidirati, a na tom spisku se nalazio i Mladen Holman, zenički žestoki momak koji je za vrijeme rata bio komandant HOS-a, jer ga je oborio na polaganju za smeđi pojas u karateu. To ga nije spriječilo da dobije posao stražara u KPZ Zenica.

Priča koja nas vodi do njega je počela u jutro 26. februara 1986. godine. U samo jednom danu je Matić ubio devet osoba, a namjeravao je ubiti još četiri. Nakon što je na radnom mjestu ukrao dva pištolja i automatsku pušku, uputio se ka Doboju i u svoj stan pozvao zeta Dušana Popovića (32). Poslije svađe, tada 30-godišnji Matić je udario Popovića peglom u glavu, onesviještenog ga je umotao u deku, a zatim u njega ispalio četiri metka. Vratio se u Zenicu i tu ušao u taksi Zorana Andrijaševića (28). Ubio ga je usput i tijelo bacio u korito rijeke Bosne. U kantini se našao s kolegom Azemom Rizvićem, pa su „Ladom“ pošli u susJedno selo kod nekih djevojaka. Matić ga je, kada su izašli iz grada, ubio hicem u glavu, uzeo mu pištolj i tijelo ostavio u autu. U gradu je sjeo u taksi i zatražio od vozača da ga vozi u Vinkovce. Sve vrijeme je držao ruku ispod sakoa, pa se taksisti učinio sumnjivim. Na usputnoj pumpi zamolio je prodavca da obavijesti policiju. Patrola ih je zaustavila malo kasnije i zatražila da otvore gepek. Matić je otvorio vatru iz dva pištolja i na mjestu ubio policajca Stanoja Ilića (33), dok se drugi policajac spasio čudom. Taksista je pobjegao, a Matić se vratio u Zenicu i odatle vozom otputovao u Doboj. Tu se, opet taksijem, odvezao u selo Donja Koprivna kod Modriče, gdje je živjela Smiljana Vasiljević (19). Matić se preko krova popeo na tavan, a odatle spustio u špajz. Prošao je prvo jednu, zatim drugu pa treću spavaću sobu i počeo da puca iz svojih pištolja i automata.  Istraga je kasnije utvrdila da je prvo poginula Smiljana. Zatim su ubijeni njen djed Milorad (68) i baba Smilja (62), pa majka Zorka (37). Svi oni ubijeni su na spavanju, a jedino je Smiljanin brat Milorad (18) pokušao da pobjegne. Matić ga je stigao pred vratima, drškom pištolja ga udario u lice, da bi ga na kraju ubio jednim metkom. Od cijele porodice Vasiljević spasio se samo otac Veljko, jer se zatekao u noćnoj smjeni. 

Zarobio ga je mještanin sela u blizini Doboja. Nakon što ga je primio u kuću, jer se ovaj predstavio kao policajac koji traga za ubicom, domaćin ga je napio, a zatim razoružao i vezao konopcem. U džepu su mu našli spisak osoba koje je namjeravao ubiti. Pored Popovića, Andrijaševića, Rizvića i članova porodice Vasiljević, na njemu su bila još dva šefa iz KPZ-a Zenica i jedan čuvar, kao i Smiljanin momak. Doktori su utvrdili da je oboliood paranoidne šizofrenije. Na saslušanju je svoj postupak objasnio riječima: „Trebalo je da ih poubijam“. Upućen je u bolnicu Okružnog zatvora u Beogradu, gdje se objesio u augustu 1994. godine. Intervju koji je napravljen sa njim tokom boravka u psihijatrijskoj ustanovi možete pogledati OVDJE.

Prije 46 godina je na smrtnu kaznu osuđen Nail Ikanović iz Cazinske Krajine. Ikanović je u tom periodu radio u Njemačkoj. Tu se zaljubio u drugu ženu, koja ga je nagovorila da zbog novca ubije suprugu i troje djece. Cijelu porodicu je Ikanović ubio sjekirom, a zatim je pobjegao nazad u Njemačku, odakle je i izručen ovdašnjim vlastima. Vidjevši stravični prizor na mjestu masakra, otac ubijene supruge je preminuo usljed srčanog udara, a infarkt je doživio i inspekor SUP-a, koji je preživio. Ikanović je osuđen na smrtnu kaznu, ali se objesio u zatvoru prije izvršenja kazne.

Dušan Prodić, pružni radnik iz Doboja je, nakon što je ostao udovac, na nagovor nove supruge 1976. godine ubio vlastitog sina zbog pitanja nasljedstva imovine. Najprije ga je gurnuo u rijeku Ilovu, ali je dječak uspio isplivati. Protić je zatim jednom rukom držao njegovu glavu ispod vode, a drugom je držao tranzistor kako se ne bi pokvasio. Zbog ovog je monstruoznog zločina osuđen na smrtnu kaznu.

Istu kaznu je dobio i sarajevski konobar Milan Kolak, koji je ušao u stan u nekadašnjoj Oštreljskoj ulici u Sarajevu, današnja Ulica Kemala Kapetanovića, gdje je zaklao vlasnicu stana i opljačkao je. Uhapšen je nedugo poslije.

(Nedim Pobrić)