Danas je takav život iza njega i Alen svoju budućnost gradi izvan granica BiH.

2013. godine udaljio se od javnog života, a kako je rekao u jednom razgovoru pred našom kamerom, to je isključivo uradio kako bi se posvetio akademskoj karijeri.

Sa Albinovićem smo razgovarali o njegovom današnjem životu, poslovnoj karijeri, dijaspori i mnogim drugim temama.

Alene, prije nekoliko godina si odlučio napustiti rodnu zemlju, šta te prije svega natjeralo na taj korak?

Na tu odluku, natjerao me je gubitak optimizma i nade da će u našoj lijepoj Bosni i Hercegovini jednog dana biti bolje. Godinama sam čekao napredak, pravdu, bolje okruženje za nas omladinu. Vrijeme mi je pokazalo da sam krivo vjerovao i da me je moj optimizam potpuno zaslijepio. Poklopile su mi se “zvijezde”, ljubav, posao i eto otišao sam. Zauvijek. Na radost, ali i žalost pojedinih.

Jesi li imao posao u BiH, kakva su bila tvoja primanja, na kraju krajeva, da li si osjećao da imaš perspketivu u ako ostaneš u svojoj zemlji?

 U BiH sam imao dobar posao i stalni i honorarni, te mi tako nije ništa nedostajalo. Također, uvijek sam imao i podršku svoje dobro stojeće porodice, ali sam se ipak trudio, učio i radio, te tako želio da imam vlastiti novac i satisfakciju.

Čime se trenutno baviš?

Kada sam došao u Dansku radio sam u nekoliko velikih firmi i stekao mnoga znanja i vještine iz branši koje nisu moje polje zanimanja i profesije. Dobivao sam do sada podršku svojih šefova i kolega u svakoj kompaniji u kojoj sam radio i stekao sam mnogo prijatelja za cijeli život, savladao danski jezik. Uostalom Ministarstvo visokog obrazovanja Danske priznalo mi je osnovnu i srednju školu, diplomu dodiplomskog i diplomu postdiplomskog studija. Međutim, ne planiram se baviti više ni novinarstvom, a ni aktivno politologijom i samim tim politikom. Trenutno čekam na dobivanje licence za fizioterapeuta u ime Ministarstva zdravstva Danske i Agencije za sigurnost pacijenata u Danskoj. U novembru sam napustio radno mjesto na poziciji specijaliste za pomoćni desk u GLS-u, jer nisam mogao izdržati duge noćne smjene i manjak kolega (dugo sam radio posao za troje ljudi). Kada sam napustio taj posao, ubrzo sam pronašao mjesto stažera njegovatelja i od januara radim kao patronažni njegovatelj u Koldingu sa stalnim ugovorom i punim radnim vremenom. Za sada sam zadovoljan, dok ne dobijem licencu za rad u svojstvu fizioterapeuta. Želio bih to raditi. Plate su dobre, a posao nije težak. Samo je odgovaran i zahtjeva razmišljanje. Možda nastavim sa doktorskim studijem politologije ili možda opet upišem medicinu. U maju i junu ako Bog da završavam završni ispit iz danskog jezika na najvišem nivou 3. Samo ću dodati da ko želi raditi u Danskoj i ostalim uređenim i razvijenim zemljama, ne može se žaliti da ne može pronaći posao. Primjer sam lični, jer sam promijenio četiri kompanije u prve dvije godine života u Danskoj. Savjetujem našu omladinu da ne čekaju dugo da dođe u BiH bolje vrijeme, jer treba misliti dugoročno na dane u penziji i uživanje u istoj. 

Iz današnje perspektive, da li je odlazak bio ispravna odluka?

Moja odluka ili moje odluke su uvijek bile i ostale samo moje. Nisam pogriješio, iako ne mogu reći da mi je bilo lahko na samom početku. Integracija u jedan potpuno drugačiji kulturno-vrijednosni sistem, škola danskog jezika, jednog od najtežih jezika i prvi posao, bili su pravi izazov za mene kao pojedinca.

Kako gledaš na animozitet koji je oduvijek priustan od strane ljudi iz BiH prema "dijasporcima"?

Animozitet našeg naroda prema bh. dijaspori i nama kao dijasporcima je potpuno bespotreban. Iz vlastitog primjera mogu reći da naš narod koji je ostao živjeti i raditi u BiH, ima jednu dozu predrasude i mržnje. Samo ne vidim tome razlog. Istina stoji da su plate i platežna moć daleko veće npr. u Danskoj gdje živim, nego kod nas u BiH. Međutim, morate znati da je standard života samim tim mnogo veći. Npr. kutiju kvalitetnih cigareta ćete platiti 17,5 KM, litar benzina 3,60 KM, kafu 7,5 KM, bezvezna posjeta Burger Kingu će vas stajati 30 KM, odlazak u kino - sama ulaznica košta 37,50 KM… Onda vam je jasno i zašto su plate velike. Međutim i porez je na bruto platu između 38-40 %, plus dodatak za nezaposlenost, što u mom slučaju iznosi da u državnu poreznu kasu Danske odlazi 46 % od moje bruto zarađene plaće.

S druge strane, kako se ponašaju dijasporci kada dođu u BiH? Mnogi im zamjeraju da ovdje troše novac, predstavljajući se u pogrešnom svjetlu, a da inostranstvu rade poslove na koje u suštini nisu ponosni?!

Za razliku od mnogih “nafuranih i paćenika sa kompleksom veće vrijednosti” dijasporaca, ne ubrajam sebe u njih. Nikako. Za razliku od naših ljudi, oni 11 mjeseci u Danskoj jedu treš hranu (govorim iz iskustva sa nekim našim ljudima u Danskoj), jer su kupili skupa uvozna auta iz Njemačke na kredit od 7 ili 8 godina, a koja su dva puta oporezovana ovdje - npr. ako je Golf u BiH 40.000 KM, u Danskoj je oko 90.000 KM. I onda dok oni plate stanarinu, jer su kirije preskupe kao i režije, rata kredita im dođe knap na platu. I takvi često potežu za kreditnim karticama i kreditima da bi jedan mjesec u godini dolaskom u BiH pokazali kako oni “imaju” i kako im je “dobro”. Kada sam već ostvario prvu godinu radnog staža, kupio sam sa učešćem rabljeni solidni Citroen C1-sa pređenih 32.000 km. Dao sam 5.000 KM učešća, te ostalih ca. 15.000 KM na brzi kredit od tri godine i rata mi je 400 KM. Naši ljudi su poznati u Danskoj da voze skupa auta, odlaze na večere, putovanja, ali to Danci ne rade. Oni su skromni ljudi, koji rade, štede i kupuju osnovne, ali kvalitetne ekološke životne namirnice. Nama, Bosancima i Hercegovcima se uvijek čude kako na mobitel i automobil ne žalimo, a na zdravlje i hranu žalimo dati novac. Naravno, čast izuzetcima. Ali, ovih prvih je mnogo, mnogo više. Naši ljudi pretežno rade teške, ali moralno poštene poslove, opet ima izuzetaka. Prosječna plata u netu u Danskoj je 5.000 KM, pa i više i onda je nebitno koji posao radite. Istina jeste da su naši ljudi u cijeloj Europi najbolje integrirani i da su najbolji i najprofesionalniji radnici na tržištu rada. 

Kako na tebe gledaju prijatelji poznanici, rodbina iz BiH, kada im dođeš u posjetu? Ima li tu zajedljivih i ljubomornih pogleda?

Ima tu svega. Danas su prijatelji samo misaona imenica, ali razumijem ih. Rade za 20-25 KM dnevnicu i isfrustrirani su dodatno ličnim problemima i nesređenim stanjem u našoj lijepoj BiH. Mene uvijek gledaju, nebitno jesam li ostao u Sarajevu ili se preselio negdje drugdje. Izazivam pažnju pojavom, vlastitim originalizmom. U porodici nisam primjetio nikakve zajedljive i ljubomorne poglede. 

Gdje se vidiš u budućnosti?

U budućnosti se vidim samo i isključivo u Danskoj. Iako mi moja BiH, moje Sarajevo i porodica nedostaju. Ali, dođem na godišnji odmor. Naravno.

Razgovarao: Admir Oručević