(Privatni arhiv) 

Nana je tvorac prvog privatnog studentskog doma u BiH , ali i prvog luxury university hotela u regionu koji je dobio nagrade za najljepši u svojoj kategorizaciji. Tvorac je prve platforme za medicinski turizam u BiH , kao i desetina malih biznisa.


(Arhiv)

Savjetnik je za investicije u BiH sa preko milion pratilaca iz arapskih zemalja. Međutim, kako sama kaže, najponosnija je što je kćerka Rešada Torlaka, legendarnog Sarajlije i poznatog ugostitelja koji je od tadašnjeg Oslobođenja proglašen najboljim ugostiteljem za Olimpijadu. 

Jednom prilikom je Nana svoje pratioce na društvenim mrežama pitala koji je to miris Sarajeva. Dobila je vrlo interesantne odgovore. 

"Svi odgovori su bili lični doživljaj Sarajeva i ljubavi prema Sarajeva. Opis mirisa su najljepše uspomene, ali realnost je sasvim drugačija. Kažu, miris okupane kaldrme vodom sa česme ispred Begove džamije, prelijep, ali i tako tužan odgovor jer kaldrme više nema, dozvolili smo to. Zatim, miris smoga i Miljacke, takva istina i razočarenje. I to smo dozvolili. Naravno, Sarajevo miriše na hadžibeg, lipe, dunje, ali sve manje...", kazala je. 

Nana kaže da počnemo raditi na zaštiti onoga što se voli. 

"Htjela sam potaknuti da se počne raditi na zaštiti onog što se voli, ali sam kroz taj video htjela napomenuti na miris egipatskog sladoleda, jedinstvenog u svijetu sa strogo čuvanom recepturom. Taj miris i okus turiste može podsjećati vječno na Sarajevo, ćevape i kafe svugdje ima, naravno ne kao u Sarajevu, ali egipatski sladoled je nešto posebno, jedinstveno, tradicija i porodični posao. Istakla sam da ga zato što moramo dodatno poštovati, te zamolila turističke vodiče da svraćaju turiste u tu slastičarnu jer da bi izbjegli gužvu čak zaobilaze ovu dionicu puta, na putu od Katedrale do pravoslavne crkve.", priča nam Nana. 

Na pitanje gube li stari sarajevski ugostitelji trku sa vremenom, ističe da se porodični posao mora cijeniti i da samo stari sarajevski ugostitelj može pružiti ugođaj domaćinskog grada kakav je Sarajevo ali i da Sarajlije nestaju. 

"Oni imaju stalne goste, ali stalne goste stiže vrijeme, odnosno Sarajlije nestaju. Mi to kažemo treba “obnoviti krv “. Treba da se širi ponuda i da se otvaraju nova mjesta, ali ponavljam tradicija i porodični posao se mora cijeniti u ovako maloj zemlji. Sarajevo je olimpijski, domaćinski grad i taj ugođaj samo može pružiti stari sarajevski ugostitelj. To su ljudi posebnog šarma i mangupluka, tvrdoglavi većinom i zato moraju malo popustiti, zadržati uslugu, ali je proširiti Instagram kutkom. Jednostavno trebaju prihvatiti trendove, ali samo u vidu male nadogradnje."

Povezanost između turističkih i ugostiteljskih radnika je najvažnija, objašnjava Nana. 

"Opet, ta povezanost između turističkih i ugostiteljskih radnika je najvažnija. U Sarajevo dolaze iz čitave BiH mladi turistički radnici, čak mnogo stranaca se bavi tim poslom. Oni znaju samo za nove objekte i one koje vide na internetu. Stari ugostitelji se ipak moraju malo pohvaliti i približiti novim mladim kolegama. Od kud Muhammed al nešto zna gdje je Minjo... "

Koliko je starih ugostitelja, ističe da se mogu prebrojati na prste jedne ruke te da ih je također dotuklo teško vrijeme. 

"Stare ugostitelje možemo nabrojati na prste jedne ruke, ali ima mjesta koja održava nova generacija, pa i oni kao i sama, mladima predstavljam starog ugostitelja. Te generacije su se učahurile kada su stranci otišli iza rata shvatili su da je bolja Safetova marka svaki dan nego jedan dan strančevih 500 eura. Zatim, inspekcije su harale jer nije bilo objekata, privatizacije i legalizacije, svašta ih je tuklo. " , tvrdi ona. 

Muke ugostitelja u potrazi za kvalitetnim kadrom, ističe Nana, često podijele s njom. 

"Zadnjih godina imamo taj val turista i kao što bi mi rekle neke gazde, Nana želim da otvorim vrata svog objekta, turisti nisu “no papak “ već turisti, ali odakle mi osoblje da to ispoštujem kao nekad. Istina je,  mislim da sam posljednja generacija koja se školovala po propisu.  Samo propašću naprimjer "Holiday Inna" izgubili smo kvalitetnu edukaciju. Ali sva stara garda se mora trznuti i staviti grad ispred ponosa jer samo oni mogu pomoći da se vrati usluga na nivo, zadrže turisti jer bojim se da ćemo sve upropastiti...", objašnjava. 

Na pitanje gube li se sarajevski običaji kako ugostiti, Nana nam je ispričala kako pored svog mi nudimo tuđe.  

"Da, rekla sam da nema Sarajlija ili su učahureni. Pored sarajevske đulbastije, kajgane sa mljevenim ramstekom, pačeta, mi nudimo turski doručak sa pomfritom. U gradu u kojem se viski uvozio kamionima jedva nađete sarajevsko pivo pored uvoza. Kupus i kečap stavljamo pored ćevapa... Kažem "da za nove investicije", ali očuvanje starog  i zaštitu. Svakoj zemlji njeno.", kaže. 

Potreban nam je sistem i platforma, ističe. 

"I ujedinjenje je vrlo važno. Mora se malo pretrpiti, jesmo “gladni i žedni” još od rata, ali evo taman se usaglasili da se kuće izdaju minimalno 5 dana pa se u koroni se počelo izdavati na dan. Daj šta daš, još uvijek trpimo tu grešku. O crnom tržištu da ne govorim. Potreban je sistem i platforma koja bi ujedinila djelatnike turizma i ugostiteljstva kako bi podigli uslugu na zasluženi nivo i prestati cijeniti tuđe više nego svoje.", objašnjava. 

Nije potrebno previše truda za marketing u ugostiteljstvu, ali ističe da ipak Sarajlije imaju nešto još više a to je duša. 

"Vjerujte da nije potrebno više truda u marketingu, ljudi su željni duše, a šta mi imamo nego dušu. Samo prikazujte vaš trud i borbu za opstanak koja je svojstvena samo nama kao narodu i uspjeh je zagarantiran. Najbolja je od usta do usta. Naše turističke zajednice, ministarstva, Općine bacaju novac na sajmove i takve vrste promocije, a naše bogatstvo zapravo leži u ljudima i životnim pričama pojedinaca. Turistima je zanimljivije da čuju kako je Hastor prodao Vijećnicu nego da vide sliku Vijećnice. Obnavljamo fasade Općina dok je stara Pariška komuna oronula, a ni francuska popularna ulica u Istanbulu nije tako lijepa, ali ono što mi imamo puštamo da umre doslovno.", kazala je. 

Kultna ugostiteljska mjesta imaju svoju priču, prisjeća se Nana i s posebnom emocijom govori o tome. 

"Kao što rekoh već ranije, te priče i legende su po meni najbolja promocija Sarajeva. Moji su se roditelji upoznali u Navi i Starom satu i ja sam te legende slušala sa pažnjom, želim da ih prenesem i potaknem druge da ih “propovijedaju “, da potičemo promociju i očuvanje malih porodičnih biznisa. Sva pometnja je nastala kada sam objavila video o učkur piti, piti s mesom koja nije burek i koju jedemo od 1976 godine. Film se treba snimiti o šanku u Starom satu, o inatu Palme, pa pekare, spomenula sam egipatski sladoled... Jednostavno to sve radim da potaknem bar dva čovjeka da voli svoje. "

Neka novih investicija, ali nismo Irska da imamo pub do puba, objašnjava nam. 

"Neka novih investicija, ali Sarajevo nije Irska da imamo pub do puba. Mladi misle da je boem kolač, a i kolača jedva da nađete pored turskih džidža. Evo, džezvu smo zaštitili, ali nismo tržište. Dopuštamo da u tržnom centru se može kupiti bakrena džezva. Mnogi će reći da je dosta turizma i ugostiteljstva, ali ta gospodarska grana vuče sve ostale: poljoprivredu, stare zanate, saobraćaj… Sarajevo je veličine aerodroma u Frankfurtu, taj aerodrom je čist, pokriven sav kamerama … gdje je zapelo ? ", pita se. 

Nana Torlak otkriva da će biti kandidatkinja za načelnicu Starog Grada, pa smo je upitali za motiv. Kaže da može učiniti mnogo za svoju lokalnu zajednicu. 

"U periodu sam života kad mogu učiniti za svoju lokalnu zajednicu. Pomete se svoja avlija, pa tuđa. Baš zahvaljujući društvenim mrežama u meni je proradio inat, kao i mojim kolegama koji smo začetnici “vala turista “. Da je druga općina u pitanju nikad se ne bih upustila, ali načelnik Općine Stari Grad treba da je odličan menadžer i da je predsjednik turističke zajednice ne samo Sarajeva već cijele države. Pametnom išaret dovoljan..." , zaključuje Nana Torlak za naš portal. 

(Razgovarala: Erna Hadžić)