„Četrnaest godina sam imao 92. godine kada je počeo rat. Škola je prestala nekoliko mjeseci prije početka rata. Neke ratne aktivnosti su već počele i svaki dan to nam je postajalo bliže i bliže, normalnije i normalnije“, započeo je Ibro svoju priču o svom prvom ratnom iskustvu.

Te je 92. godine Ibro ušao u svijet koji je do tada poznavao samo iz filmova.

 „Svi smo mi kao djeca odrasli u tom nekom sistemu gdje smo gledali partizanske filmove, kako to sve izgleda. To neko prvo iskustvo se gledalo kroz to, mada je u stvarnosti to sve izgledalo sasvim drugačije. Kod pada prve granate mi smo se iskupili ko djeca i satrali smo se neka dobra dva dana da pronađemo tu rupu gdje se ona aktivirala, gdje je pala, kako izgledaju ti geleri, šta je to, kako je to. Više je to bilo zanimljivo. Onda kasnije u razgovoru sa starijim, sa ljudima koji su organizovali neku vrstu otpora, počeli su nam objašnjavati da to nije igračka, da treba da se pazi. Nije bilo neke pretjerane pripreme. Jednostavno spontano u čovjeku nešto se probudi, neki nagon. Ja bih to rekao neka vrsta straha sa nagonom za preživljavanje“, priča Ibro.

Uzeti pušku u ruke sa 14 godina i stati u odbranu domovine, nije baš uobičajena situacija. Ibro je tek kasnije upoznao jednog vršnjaka koji se također borio, a nekoliko njih je poginulo na samom početku rata. Međutim, mnogo je onih koji su još uvijek maloljetni odlučili stati nasuprot agresora i rizikovati živote za našu zemlju.

„U principu momaka iz moje jedinice, koje ja poznajem, oko 25 nas je živih. Bilo nas je 30, ali neka petorica su nažalost preselili, izgubili su život“, kaže on.

Rat se završio. Umjesto gole borbe za opstanak, došli su novi problemi.

„Poslije samog završetka rata, poslije povratka u neki normalan život, trebalo mi je, ne samo meni nego vjerujem i većini momaka, jedno dobre dvije godine da jednostavno svariš, da shvatiš da više nije rat, da se ne živi od danas do sutra, da postoji možda i neki bolji život da čovjek sebi napravi, ali vrlo teško. Taj moj period je trajao nekih sigurno dvije godine, gdje si jednostavno tapkao u mraku, srljao, lutao. Prvenstveno, nemaš škole, nemaš dovoljno godina, nemaš nekog zanata, nemaš radnog iskustva, država srušena. Jednostavno ne znaš gdje, ne pripadaš nigdje. I ti neki poslovi koje čovjek pronađe su bili poslovi koje niko nije htio da radi, jer nisi mogao da biraš. Jednostavno, ponuđen si: prihvati ili ostavi. Znači morao si da radiš sve i svašta. Imao si varijantu da staneš na raskrsnicu i da odabereš šta ćeš da budeš u životu. Momci koji su prošli rat su bili dobar rasadnik za taj kriminalni milje, gdje su mnogi krenuli tim putem. Ja sam na toj raskrsnici odlučio da pokušam da živim normalno kao čovjek, da se izborim, da pronađem neki normalan život i uspio sam“, ispričao je Ibro u razgovoru za Source.ba portal.

U ratu smo im bili zahvalni na doprinosu u odbrani domovine, a nakon rata društvo baš i nije imalo sluha za maloleljetne borce, čak su ih i osuđivali. Želio je Ibro sam svojim radom izboriti sebi bolje sutra, ali rat je ostavio danak i na njegovo zdravlje. Oni zaslužuju mnogo, a dobili su gotovo ništa. Zbog toga su osjetili potrebu da se ponovo udruže. Tako je nastalo i Udruženje maloljetnih boraca Armije RBiH sa područja sarajevske općine Novi Grad.

„Naši zahtjevi nisu prolazili iz razloga što podzakonski akti i sami zakoni ne poznaju nas kao posebnu boračku kategoriju, što i jesmo. Prilikom bodovanja mi nemamo dovoljno godina, nemamo dovoljno radnog staža i naši zahtjevi kod nadležnih institucija su završavali na dnu listi“, izjavio je za Source.ba portal Ifet Klapuh, predsjednik Udruženja maloljetnih boraca Armije RBiH sa područja općine Novi Grad Sarajevo.

Jedan od osnovnih zahtjeva je taj da se jednostavno priznaju kao boračka kategorija, kao borci koji su dobrovoljno rizikovali svoje živote u odbrani od agresora. Međutim, za mnoge nadležne oni i dan danas ne postoje.

„I onda je bilo 'ma niste vi ni mogli biti maloljetni', pa 'nije vas bilo pet'. Prema dosadašnjim podacima, ministarstvo niti jedno nema, Odsjek za vojnu evidenciju...nikad nisu ažurirali bazu podataka pripadnika Armije RBiH koji su stupili u redove mlađi od 18 godina“, tvrdi Klapuh.

Udruženje raspolaže sa podatkom da je samo na području općine Novi Grad bilo 420 maloljetnih pripadnika Armije RBiH. Njih 46 je poginulo u odbrani domovine. Rad Udruženja je rezultirao određenim pomacima, ali niti izbliza dovoljnim za ono što su zaslužili. Zakon o demobilisanim borcima predviđa izdvajanje sredstava sa dokvalifikaciju i prekvalifikaciju pripadnika Armije RBiH, što se baš odnosi na ovu kategoriju, ali i to su pravo zloupotrijebili drugi.

Dali su svoju mladost, dali su svoje zdravlje, bolju budućnost, a mnogi su dali i živote. Danas su tu gdje jesu, borili su se, a kao da nisu. Ne preostaje im sada mnogo toga.

„Jedino što preostaje da se nadamo. Nadam se da neće biti gore, da se nećemo vratiti u to neko teško vrijeme koje je bilo mučno iza nas, koje ne bi želio niko da se ponovi. Ali ako se ponovi na kraju, većina nas, to sam siguran...mi rezervne domovine nemamo. Dole je tvrdo, gore je visoko. I sutra ako opet bude trebalo ovoj zemlji, opet bih uradio isto“, rekao je za kraj Ibro, čovjek koji se sa 14 godina uključio u odbranu BiH od agresora.

Novinar: Nedim Pobrić
Snimatelj: Alen Alilović
Montažer: Emir Preljević