Ramiza Gurdić je 1992. godinu dočekala u Potočarima. Idiličan život sa suprugom, kćerkom i dva sina prekinuli su pucnji, detonacije, glad, žed. Juli '95. godine je donio smrt, koja je obilježila Ramizin život, život bez supruga i sinova, 20-godišnjeg Mustafe i 17-godišnjeg Mehrudina.
Posljednji put je supruga i sinove vidjela kada su krenuli šumom ka slobodi kojoj su se nadali. Majčinska ljubav joj nije dozvolila da prihvati činjenicu da je taj pogled na sinove bio i posljednji.
„Do 2005. sam se nadala da su živi. 2005. su me prozvali da su pronašli Mustafu. Prvo su me zvali 2003., ali ja to nisam vjerovala. Nadala sam se da će biti živi“, izjavila je Ramiza za Source.ba portal.
Ramiza i danas najčešće boravi u svojim Potočarima, sa svojim sjećanjima na ljepša vremena.
„Dok smo bili prije rata, bili su mi živi svi i mililo mi se. Sad mi se opet mili kako sam ih ukopala jer vidim njihove mezare, iako nisam Mehrudina ukopala cijelog, ukopala sam mu samo dvije noge. Po kaišu sam ga prepoznala i na nozi jednu papu. Tragam i tražim ostale dijelove, jer majka ga nije rodila bez ruku i glave. Majka je rađala cijelu djecu, nisam ih rađala komad po komad“, priča Ramiza.
Zna ona, znaju sve majke Srebrenice, ko je čovjek koji je odgovoran za smrt njihovih najmilijih. Vide ga kako sjedi u sudnici, čeka izricanje presude i svakom riječju im sipa sol na ranu.
Pravdu su čekale godinama, ali im Haški tribunal presudom Radovanu Karadžiću tu pravdu nije donio. Ipak, nada da će istinsku pravdu dočekati je kod njih još uvijek živa. Kao da je znala, Ramiza je sinoć usnila da se njena borba još uvijek nastavlja.
Novinar: Nedim Pobrić
Snimatelj: Alen Alilović
Montažer: Ramiz Uzunović